Search
 
 

Display results as :
 


Rechercher Advanced Search

Search
 
 

Display results as :
 


Rechercher Advanced Search

December 2016
MonTueWedThuFriSatSun
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031 

Calendar Calendar

Affiliates
free forum


DOGODILO SE NA DANASNJI DAN

View previous topic View next topic Go down

DOGODILO SE NA DANASNJI DAN

Post  sveznalica on Thu May 29, 2008 8:26 am

Dogodilo se na danasnji dan u Crnoj Gori:


Last edited by sveznalica on Sat May 30, 2009 12:52 am; edited 4 times in total

sveznalica
Admin
Admin

Posts : 529
Points : 547
Reputation : 1
Join date : 2008-03-24

View user profile

Back to top Go down

20.avgust 1770.po starom ili 03.septembar po novom kalendaru

Post  sokolica on Fri Aug 22, 2008 11:11 am

1770. Crnogorski vladika Sava Petrović guvernaduru Jovanu Radonjiću izdao je diplomu kojom se porodici Radonjić guvernadursko zvanje daje u nasljedstvo. U Crnoj Gori njegova politička moć do povratka vladike Petra I iz Rusije 1786. godine bila je veća nego crnogorskih mitropolita.
(Ostaje nejasno sto je to u Rusiji dalo moc Petru I da pokrene postupak preotimanja politicke moci od guvernadura Jovana Radonjica).

sokolica

Posts : 45
Points : 44
Reputation : 1
Join date : 2008-03-24

View user profile

Back to top Go down

29.oktobra 1813.godine ujedinjene Boka Kotorska i Crna Gora

Post  History on Wed Oct 29, 2008 7:33 am

na osnovu dokumenata ovdje sabranih dobija se djelimican uvid i u te inostrane, a jasan uvid u lokalne prilike i okolnosti u kojima je obavljeno ujedinjenje slobodnog dijela Crne Gore i oslobodjenih od Francuza djelova Primorja, tj. Pastrovica, Maina, Braica, Pobora, Budve, Grblja, Tivta, Lustice, Herceg-Novog, Perasta, Risna, Dobrote, Kotora, Skaljara, Mula, Prcanja i Stoliva.
Dokument, Ugovor o ujedinjenju, donesen je na skupstini u Dobroti 29. oktobra 1813. na nasem i na italijanskom jeziku. Najbolje sacuvani dokument o ujedinjenju je verzija na italijanskom jeziku u gradji Opstinskog arhiva Perasta koja se cuva u Muzeju grada.
U slobodnom prevodu taj dokumenat glasi:

«U ime Boga, Amin!

Dobrota, dvadesetidevetog oktobra hiljadu osamsto trinaeste.

Dvije susjedne pokrajine, Crna Gora i Boka Kotorska, prožete patriotizmom i jednakim religioznim osjećajem i čađću, Božijom pomoću borile su se za oslobođenje i oslobodile se, i zbačivši francuski jaram svojom krvlju i žrtvama, jedna drugoj se zaklinju Gospodom Bogom na vjernost i stalnu ujedinjenost u svakom slučaju i događaju.
Kako su se one sada stavile pod visoku i moćnu zaštitu triju savezničkih država, Rusije, Austrije i Velike Britanije, u njihovo ime izjavljuju njihovi glavari, da ako bi bilo kada političke okolnosti prisilile bilo koju (od dvije Provincije) da se podloži bilo kojoj od rečenih država, da će obadvije slijediti istu sudbinu, tj. da će ostati obadvije pod istom vlašću, sa onim uslovima i povlasticama koje su uživale i koje će im ubuduće biti priznavane.
Ako bi država koja bi njima vladala bila zbog ratnih prilika prisiljena da ih napušti, dvije navedene Provincije, preko svojih glavara koji u njeno ime to izjavljuju, ostaće slobodne i nezavisne kao što su to bile u trenutku sklapanja Ugovora o ujedinjenju, ali potvrđuju međusobno ujedinjenje i nezavisnost i u buduće, ako bi trebalo, i vlastitom krvlju. Podrazumijeva se da je isključena za uvijek francuska vlast, jer bi više voljeli i da umru ujedinjeni u bilo kakvoj nesreći, nego da padnu ponovo pod galsku tiraniju.
In fede. (Neka bude vjerovano.)
(Slijede potpisi)
Mitropolit Petar Petrović, guvernadur Vukolaj Radonjić, u ime cijele Crne Gore i Brda,
Alviz konte Visković, kapetan Vasilije Đurasović,
Andrea Tripković kapetan,
Teodor Ivelić za opštinu paštrovsku,
Petar Lazari sudija za Đusepa Lukovića kapetana,
pop Đuro Lazarović u ime opštine grbaljske i tri sela (misli se: Pobori, Maini i Brajići),
Markantonio konte Gregorina pukovnik, za opštine kotorske teritorije,
pop Ivo Radović u ime luštičke opštine,
pop Filip Kostić u ime krtoljske opštine,
Andrea Tripković za stolivsku opštinu,
pop Đuro Lazarević u ime kapetana Škaljara Tripa Petrovića, koji svojeručno stavlja krst,
Miroslav konte Zanović za grad Budvu,
Stefan Lazarović za muljansku opštinu.
Ja, Franjo Ljepopili, sastavio sam i potpisao ovaj dokumenat, tako zamoljen od Njegove Ekselencije presvijetlog Mitropolita i uvaženih potpisanih glavara gore navedenih opština.
Franjo Ljepopili.
Za kopiju potvrdjuje: Franjo Ljepopili, sekretar.
(Na poleđini: )
Ugovor proglašenja ujedinjenja između Boke i Crne Gore.
Dobrota, 29. oktobra 1813

History
Guest


Back to top Go down

Predstavka Luke Guvernadurovica

Post  sveznalica on Fri Dec 26, 2008 12:44 pm

12/24.12.1856.godine Luka Save Perova Radonjic Guvernadurovic je podnio predstavku ruskom konzulu Stremouhovu gdje navodi svoje plemicko porijeklo i rodoslov po kome ima puno pravo da se proglasi knjazom (objavljena u "Istorijskim zapisima" knj.III,sv.3-4,mart-april 1949. str. 149


Last edited by sveznalica on Fri May 29, 2009 12:33 am; edited 1 time in total

sveznalica
Admin
Admin

Posts : 529
Points : 547
Reputation : 1
Join date : 2008-03-24

View user profile

Back to top Go down

Procerivanje i pokolj gubernatorske porodice Radonjic od 16.-20.01.1832.(sve u danima Krstovdana,Bogojavljenja i Sv. Jovana)

Post  sveznalica on Mon Jan 19, 2009 10:30 am

Uz Vukotice: Djikana,Vukote,Vukadina i Vukotica nepoznatog imena ( po spisku datom po Ristu Dragicevicu, Cetinje i Crna Gora,1927,str.96-117), evo jos jednog “njihovog”: ..... Ivana Ivanovica ,prozvanago Vukoticem”, koji je dosao iz Rusije i objavio Crnogorcima KAO DA JE POSLAT OD RUSKOG CARA NIKOLE DA BUDE >>UPRAVITELEM VSEGO NARODA<<. On se samovoljno proglasio za upravitelja i ucinio je u narodu mnogo buna, svadja i krvoprolica, pa je naredio da se guvernadur Vuko Radonjic sa bratom Markom zatvore u tamnicu, a sest kuca porodice Radonjica lisio je sopstvenoga posjeda,protjerao ih iz otadzbine i sve njihovo imanje unistio. PO VUKOTICEVOJ ZAPOVIJESTI opljackali su i unistili njegovi strazari pokretno i nepokretno imanje Radonjica, a njihove kuce do temelja razrusili. Kao robove protjerali su preko granice dvadeset i sest osoba porodice Radonjic, koje je milostivo primila austrijska vlast u Kotoru. Senat i Gvardija Crnogorska i Brdska osudi da se Vuko Radonjic metne u gvozdja, to i bi ucinjeno, svrh toga da sva kuca Joka Stanova Radonjica ima biti izagnata iz granicah crnogorskijeg i brdskije, a imuce njihovo koje se nalazi u Crnu Goru, da ima ostati ovdje, a Vuko radonjic i brat njegov Marko da stoje u tavnicu doklem god ne izidje iz nasijeh granicah sve roblje Joka Stanova i dokle ne PRODADU SVE SVOJE IMUCE U PRIMORJU i dok ne podje robje sve iz Boke dalje. Ako li se stane protiviti ova kuca Joka Staova i ne kcene visereceno izrvrsiti, to osudi se da sva zemlja ide na njih da ih iskopa (fala Bogu te ne bijese tako -ima nas i danas), a Vuko i Marko Radonjic da se musketaju. Ako bi se nasao koji Crnogorac ili Brdjanin ( a bilo ih je Crnogoraca, Srba nije bilo) da se stane protiviti svemu viserecenomu koje smo MI ODREDILI i odsudili po CARSKIJEM zakonima, to odsudi se da takve ljude ceramo iz nase zemlje isto kako i kucu Joka Stanova. Karakteristicno je, da je Njegos vec 6/18.januara to jest dva dana poslije donesene presude, izvijestio austijskog okruznog komesara u Kotoru o ovoj presudi, dok ce ruskog kosula Gagica izvijestiti tek 11/23.januara. No austrijskom komesaru ipak nije poslao KAO GAGICU ,prepis presude, vec ga samo izvjestava da je bivsi gubernadur sudjen 'PO ZAKONIMA NASIJEMA”, te po donesenoj presudi “sva kuca Joka Stanova Radonjica ima biti izagnata iz nasijeg granicah”;Zaradi toga DANAS otpravlja se odavden gvardija nasa na Njeguse da ispuniopredjelenije Senata<<. Navedena presuda od 4/16.januara potvrdjuje ranije pomenute podatke da je guvernadursko zvanje doista ukidano za vrijeme mitropolita Petra I i opet uskoro obnovljeno (da ne bi doslo do nemira medju Crnogorcima), kako stoji u aurstijskom izvjestaju koji je pronadjen u Kotorskom arhivu. Neuspjela seoba Crnogoraca u Rusiju 1817.godine “iskalila se narodna mrznja na guvernadura Radonjica 1832.godine”. ( i to sve u danima Krstovdana,Bogojavljenja i Sv.Jovana – pravednog li Vladike!) MOGLO JE OD OVOGA NESTO I DA UDJE U "DOGODILO SE NA DANASNJI DAN" ...Senat je nasao za potrebno da opravda i Vukotica od napada Radonjica, pa opsirno objasnjava Tatiscevu dolazak Ivana Vukotica u Crnu goru i njegov polozaj u Senatu.Tu se za Vukotica navodi i to da on ne “samo sto nije protjerao “Radonjice iz otadzbine, vese zak za njih i zauzimao kod naroda, A TAKODJE ON NIJE SAMOVOLJNO UZEO VLAST, vec ga je cio narod zajedno sa arhimandritom Petrovicem molio da se primi uprave i zavede red i vlast, o cemu mu je i pokojni mitropolit Petar, u sporazumu sa narodom JOS RANIJE PISAO I MOLIO GA DA DODJE U CRNU GORU (usput nema nigde tragova takvoga pisma i molbe – naravno- IZMISLJOTINA). Od Vukoticevog dolaska zavladao u zemlji 'MIR I RED'??? te Senat u tome pogledu odaje svom pretsjediku Vukoticu puno priznanje Iza izvjestaja nalaze se imena clanova Senata.Ovo je najpouzdaniji spisak clanova skoro osnovanog Njegosevog Senata pa cu toga radi navesti sva njihova imena. Izricno je u tekstu naglaseno da su NEPISMENI SENATORI molilida ih potpisu prisutna pismena lica: serdara i senatora Djika Martinovica potpisao je pop Vasilije Popovic, SERDARA I SENATORA MANOJLA VUKOTICA Stefan Popovic, [color:bd3e="RoyalBlue"] serdara i senatora Georgija Petrovica pop Lazar Humac (GLE VELJEG CUDA DJE SKOLOVANI DJORDJIJE PETROVIC NE UMIJE DA SE POTPISE?!?!?!), senatora i kavalera Savu Petrovica Stefan Petrovic,.....itd. Itd. Istoga dana pod br. 154 poslao je i pretsjednik Senata Ivan Vukotic svoje licno opravdanje Tatiscevu


Last edited by sveznalica on Fri May 29, 2009 12:35 am; edited 1 time in total

sveznalica
Admin
Admin

Posts : 529
Points : 547
Reputation : 1
Join date : 2008-03-24

View user profile

Back to top Go down

17.marta 1758. u Petrogradu umro Stanislav Radonjic,prvi crnogorski gubernadur

Post  sveznalica on Tue Mar 17, 2009 2:23 am

Povodom godisnjice smrti crnogorskog gubernadura Stanislava Radonjica 17.marta 1758.

<Djesavanja neposrjedno pred gubernadurovu smrt u Petrogradu>

.....Nastale su nepostedne medjusobne optuzbe i intrige. Delegacija se podijelila u dva neprijateljska tabora.Sustina sukoba je bila u borbi za dokazivanje prvenstva u Crnoj Gori pred ruskim dvorom.
UZ Vasilija su bili:Vukotic,Plamenac i Djuraskovic, a PROTIV njega – gubernadur Radonjic, njegov zet major Stefan Sarovic i Teodosije Mrkojevic.
Radonjic je umro u Petrogradu 17. marta 1758.godine.NJEGOVA SMRT JE OLAKSALA polozaj mitropolita Vasilija.Tada je gubernadurov brat Djordjije zajedno sa Sarovicem postao glavni Vasilijev protivnik.Uzajamne optuzbe zavrsile su se pred ruskim dvorom.Vasilijeve pristalice Vukotic, Plamenac i Djuraskovic su tvrdili da je pokojni gubernadur izdajnik i “da ga zemlja nije poslala....no njega (Vasilija i NJIH da je zemlja poslala”. Djordjije Radonjic je osporavao prvenstvo “mitropolitu Vasiliju u Crnoj Gori, jer Vasilije NE MOZE BITI MITROPOLIT, POSTO JE SAVA ZIV, DA VLADIKU BIRA NAROD, da su Turci Vasilijevom krivicom napali Crnu Goru i da je on kukavicki UTEKAO iz zemlje.Jos je dokazivao da je porodica Radonjic cestitijeg porijekla od kuce Petrovica(G.Stanojevic, Jedna predstavka Georgija Radonjica ruskom dvoru iz 1758.g,I. Zapisi, IV,232-236).
Vasilije je branio prvenstvo crnogorskih mitropilita i carici Jelisaveti tvrdio da su vladike i duhovne i “vojnicke” vodje naroda.!(Vladike ni po jednom vjerskom pravilu ne mogu ubijati,tako ne mogu biti ni vojnicke vodje).

Prvi crnogorski gubernadur Stanislav Vukolajev Radonjic sahranjen je u Petrogradu uz pocasti ,a na grobu mu stoji porodicni grb Radonjica.


sveznalica
Admin
Admin

Posts : 529
Points : 547
Reputation : 1
Join date : 2008-03-24

View user profile

Back to top Go down

15.05.1804. Vukolaj Radonjic i formalno izabran za gubernadura Crne Gore

Post  sveznalica on Fri May 15, 2009 2:05 am

Gubernadur Vukolaj Radonjic, sin gubernadura Jovana Radonjica, je posle smrti svoga oca vrsio duznost gubernadura, a 15.05.1804. je i formalno izabran za gubernadura.


sveznalica
Admin
Admin

Posts : 529
Points : 547
Reputation : 1
Join date : 2008-03-24

View user profile

Back to top Go down

30. maj 1832. Umro crnogorski guvernadur Vukolaj Radonjic poslije najsurovije presude koja je izrecena u Crnoj Gori

Post  sveznalica on Sat May 30, 2009 12:54 am

18/30. maja 1832. godine umro je posljednji crnogorski guvernadur Vukolaj (Vuko, Luka, Vukale) Radonjić u kotorskoj bolnici, od posljedica višemjesečnog tamnovanja i mucenja u čuvenoj "guvernadurici" Cetinjskog manastira koja je po njemu i dobila ime),u kojoj je tamnovao od 18.01. sve do 20.04.1832. Cijela njegova porodica ( 32 clana , 6 kuca Radonjica ) su opljackane, spaljene , a vise clanova porodice je na kucnim pragovima ubijeno -jer nijesu sceli da napuste svoje domove.Ostali su procerani u Kotor gde su zivjeli "iz izobilja u Njegusima do izuzetnog siromastva u Kotoru". Sahranjen je na Kavču (u CRKVI ) kod Kotora. Danas mu je grob razrušen.

sveznalica
Admin
Admin

Posts : 529
Points : 547
Reputation : 1
Join date : 2008-03-24

View user profile

Back to top Go down

19.06.1785.

Post  sveznalica on Fri Jun 19, 2009 1:28 am

19.06.1785.
Dok je Petar I Petrovic boravio u Bjelorusiji (gdje je izmjedju ostalog tu susreo i Vukolaja Radonjica, sina guvernadura Jovana Radonjica, a koji se tu nalazio na skolovanju u Sklovu),
Mahmut pasa je doputovao u Podgoricu s ciljem da pripremi udar na Crnu Goru. Razaslao je poruke po svim crnogorskim nahijama DA PRIMAMLJUJE CRNOGORCE, ubijedjen da ce bez ozbiljnijeg napora pokoriti njihovu zemlju i s lakocom zauzeti solila u Grblju. Bas tih dana porucio je i gubernaduru da mu posalje 100 talaca u Skadar.
Nadajuci se podrsci Mlecana,gubernadur je javio kotorskom nadintendantu Vracenu da su po narodu poslati glasnici da se svako sprema za odbranu o cemu je konacna odluka trebalo da se donese na sastanku od zemlje.Sam gubernadur je morao da prizna kako se NEKI ZEMALJSKI PRVACI spremaju za PREDAJU I ZA PRIMANJE DAROVA OD VEZIRA, zbog cega je, onako uzgredice priupitao nadintendanta o mogucnosti da skapula sebe i svoju porodicu u kotorskom kraju.
Gubernadur cini posljednji pokusaj ne bi li odvratio vezira od namjeravanog poduhvata. To je medjutim, bila iluzija, svakim danom je postajalo sve jasnije da se od vezira moze odbraniti samo naoruzanom desnicom.
Zbunjen mletackim podozrenjima, gubernadur je bio prinudjen da Vracenu izlozi razloge koji su ga motivisali da trazi vojnu saradnju:
1.Crna Gora i Mletacka republika izgubice nogo ukoliko se ostvare zamisli skadarskog vezira.
2.Vezir se ne obazire ni na sultana, ni na mletackog duzda, niti vodi racuna o njihovim odnosima dobrog susjedstva.
3.Ako na kraju dodje do potpunog ostvarenja vojno-strateskog cilja Mahmuta Busatlije – glavna krivica ce pasti na mletacke vlasti u Kotoru.
Po gubernadurovoj ocjeni veliki rizik koji je na sebe preuzeo, pripremajuci se za oruzani otpor, SLUZI NA CAST CRNOJ GORI.
Vracen je poslao porazavajuci odgovor na gubernadurova upozoranja gdje u 4. tacki odgovara da su Mlecani spremni da kazne sve one Pastrovice koji bi pokazali sklonost da postuju ova uputstva.
Gubernadur je o Vracenovom odgovoru obavijestio kapetane, sudje i citav zbor grbaljski, ukazujuci im na nedolicno drzanje mletackih vlasti.(Gubernadur je preko svojih pouzdanika saznao za Vracenovo misljenje i prije prispijeca njegovog odgovora. Zato je i zurio da o tome blagovremeno obavijesti mletacke podanike u granicnim krajevima s Crnom Gorom, uvjeren u njihovu solidarnost/J.Radonjic zboru grbaljskom, 8/19.V 1785).
......Cim je saznao za vezirov susret u Podgorici sa predstavnicima Bjelopavlica, Kuca, Pjesivaca, Klimenata, Hota, Kastrata, Komana i Ljesnjana,gubernadur je sazvao zemaljski sabor. Na njemu su SAMO KATUNJANI I CEKLINJANI izrazili cvrstu rijesenost da se brane, dok su Pjesivci, Ljesnjani i Crmnicani pokazivali spremnost da se pod izvjesnim uslovima pokore.Tako je ovaj sabor donio samo nove glavobolje gubernaduru. Ubrzo zatim saznao je da je veziru poslo za rukom da PRIDOBIJE I neka brdsko-crnogorska plemena, koja su s Crnogorcima bila u zavadi. Uostalom, oni su pokazali takvu sklonost i prilikom susreta s vezirom u Podgorici.
U junu 1785. obznanjena je odluka mletackog Senata da skadarskom veziru treba dozvoliti da se bez rizika krece s trupama pored mletacko-crnogorske granice i da moze, ako se za to ukaze potreba, koristiti i djelove mletacke pogranicne teritorije.Dok su vlasti u Boki Kotorskoj pokazivale zacudjujucu ravnodusnost, zitelje pogranicnih mletackih podrucja hvalata je panika. Narocito Grbljane.
Bez obzira na to sto je bio izvrsio sve neophodne priprem Busatlija je pokusao da privoli gubernadura na pregovore, obecavajuci mu uzdrzavanje od pohoda, pod uslovom da Crnogorci plate harac za proteklih 15 godina da prihvate nekoliko turskih izaslanika da upravljaju Crnom Gorom i da Njegusi, kao osvjedoceni neprijatelji Turske, posalju taoce u Skadar. Vezirova poruka izazvala je zgranutost kod borbenog dijela stanovnistva Crne Gore. Na zemaljskoj skupstini, odrzanoj sredinom juna 1785. na kojoj je uzelo ucesca 1.000 predstavnika svih plemena prisutni su izrazili spremnost da se bore do posljednje kapi krvi.

sveznalica
Admin
Admin

Posts : 529
Points : 547
Reputation : 1
Join date : 2008-03-24

View user profile

Back to top Go down

11.jula 1796. bitka na Martinicima

Post  VazdaCG on Sat Jul 11, 2009 1:28 am

U samo jutro, 11. jula 1796. godine turska vojska, utaborena ispred brda Visočica, krenula je u napad i tako je počela čuvena bitka na Martinićima. Crnogorci i Brđani pod komandom vladike Petra I i guvernadura Jovana Radonjica su se žestoko branili od mnogostruko brojnijeg napadača, odoljeli turskim napadima i u rano poslijepodne, u protivjurišu, natjerali Turke u bjekstvo. Nevjerovatna hrabrost i žestina naših ratnika razbila je jaku vojsku Mahmut-paše, silu od koje su se plašile mnoge jače vojske nego što je bila malobrojna i neopremljena vojska Crnogoraca i Brđana. Pored mnoštva poginulih i u rijeci Zeti utopljenih Turaka, zarobljeno je dosta municije i zastava. Tako se velika kaznena ekspedicija iz Skadra, koja je trebalo da pokori Bjelopavliće i Pipere, raspršila i dala u bježaniju, a sam Mahmut-paša je jedva uzvukao živu glavu
Od ove bitke, Bjelopavlići i Piperi su se konačno ujedinili sa Starom Crnom Gorom, a pobjeda je proširila političke vidike i pojačala samopouzdanje Crnogoraca pred novu odlučnu bitku sa Mahmut-pašom dva mjeseca kasnije u Krusima, gdje je turska vojska bila definitivno poražena, a Mahmut-paša ubijen.
Pobjede na Martinićima i Krusima predstavljaju krupne događaje i prekretnice u istoriji Crne Gore. Od ovih pobjeda započinje istinska sloboda i nezavisnost Crne Gore, a stvoreni su uslovi za brže ujedinjavanje svih crnogorskih i brdskih plemena i stvaranje crnogorske države.

VazdaCG

Posts : 10
Points : 9
Reputation : 0
Join date : 2008-09-24

View user profile

Back to top Go down

03.septembar 1770. po novom kalendaru, inace 20.avgust po starom

Post  Admin on Tue Oct 06, 2009 6:41 am

03. oktobra 1770. god. Gubernaduru Jovanu Radonjicu na Opstecrnogorskom zboru se potvrdjuje pravo na inace nasljednu titulu gubernadurstva u svojoj porodici.
Jovan Radonjic je inace postao gubernadur jos 1764. godine poslije smrti svog starijeg brata gubernadura Vukolaja I.

U originalu teksta stoji ovako:
"Na Cetinje prisabraniem vsego opstastva 1170 ga godu meseca avgusta 20-ga dana"/po starom kalendaru/-" Mitropolit Sava petrovic svidetelstvuju savsem opstastvom pisao radosav sakabenda patrijarski sakletar"



Ovom diplomom, dakle, guvernadur Jovan Radonjic dobija pravo, da u buduce guvernadursko zvanje ostane nasljedno u njegovoj kuci, a sto je jos interesantnije, POD NJEGOVOM SE VLASCU STAVLJAJU NE SAMO SVETOVNI VEC I DUHOVNI CINOVI, A ONAJ KOJI BI NJEMU, KAO PRVOJ I VRHOVNOJ GLAVI U CRNOG GORI, OTKAZAO POSLUSNOST, IMA DA SE KAZNI NAJVECOM KAZNOM - KAO IZDAJNIK OTADZBINE.

"Ispisi iz beckih drzavnih arhiva"

Admin
Admin
Admin

Posts : 24
Points : 35
Reputation : 0
Join date : 2008-03-22

View user profile http://montenegro.77forum.com

Back to top Go down

Na danasnji dan 21. 02. 1808. odbijeno fakticko priznanje crnogorske drzave

Post  sveznalica on Mon Feb 22, 2010 12:57 pm

Na danasnji dan odbijeno fakticko priznanje crnogorske drzave
Na danasnji dan 21. 02. 1808.
* Crnogorska istoriografija je i nakon 200 godina od propalog francuskog pokušaja da svoje odnose sa Crnom Gorom reguliše diplomatskim putem, koji je ujedno značio i faktičko priznanje crnogorske države punih sedam decenija prije nego je to učinjeno na Berlinskom kongresu, uvjerena u ispravnost mitropolitovog stanovišta da taj čin nije mogao donijeti ništa drugo „nego jednu mrzost i zlo među narodom crnogorskim brdskim i Francuzima i njihovim susjedima“.

I ovdje se, kao i u slučaju sa „bečkom konvencijom“, mitropolitova „bezgranična odanost“ Rusiji iskazuje kao prepreka za uspostavljanje odnosa Crne Gore sa bilo kojom drugom, osobito zuapadnom državom. I u ovom, kao i u prvom slučaju, mitropolit takv svoj stav objašnjava i obrazlaže „prevarom“ s druge strane. I u ovom kao i u prvom slučaju, međutim, mitropolit ima s ruske strane ostavljen prostor za vlastitu političku procjenu što mu valja raditi, jer dok su u prvom slučaju odnosi s Petrogradom bili „zamrznuti“, u ovom slučaju mu je ruski car Aleksandar, u pismu od 25. jula 1808. godine, poručio „neka uradi kako on (sam) za dobro nađe“.(Risto J. Dragićević: Guvernaduri u Crnoj Gori 1717-1830, „Zapisi“, XXIII/1949, str. 145).
Razlika između „austrijskog“ i „francuskog“ slučaja mitropolitovog odbijanja da zbog nekakvih „viših“ ili „svetih“ ciljeva i „obaveza“ (u)radi ono što su realni interesi zemlje nalagali, bila je samo u tome što je u ovom potonjem pokazao da, ako već nema snage da izađe iz začaranog kruga, ima snage da makar i za trenutak prizna neku svoju zabludu. Kada je nakon još jedne „iznevjerene nade“, u konkretnom slučaju one o ujedinjenju Crne Gore i Boke, postao svjestan svojih grešaka i promašaja, mitropolit je u pismu ruskom caru od 8. oktobra 1814. godine, napisao, uz ostalo, i ovo: „Crnogorski narod, čuvši iz najvišeg rješenja Vašeg Imperatorskog Veličanstva da je susjedna nam Bokeljska provincija ustupljena Austriji, izgubio je svu nadu koju je iz drevnih vremena polagao na Rusiju i okrivljuje mene za svoju nesreću zbog toga što je od 1711. pod mojim prethodnicima, mitropolitima iz moje porodice Petrovića, Danila, Save i Vasilija, kao i od mene samog uvijek bio upućivan na nepokolebljivu predanost Rusiji, i što je zbog takvog našeg rukovođenja često stradao i sada do svoje najveće nesreće doveden. Ja sam navuka na sebe i na cio narod srdžbu susjednih država, a naročito Austrije, jedino zbog moje iskrene privrženosti Rusiji, od koje me nijesu mogli otrgnuti ni zlato, ni srebro, niti strašne promjene evropskih odnosa“(Dušan Lekić: Op. cit., str. 294).
Za razliku od mitropolita, crnogorska istoriografija nema snage da se suoči sa svojim greškama i zabludama, ni u ovom ni u bilo kom drugom slučaju kada piše o ideološkim i teorijskim konsideracijama guvernadursko-mitropolitske kontroverze. Naprotiv, sputana u mreži sopstvenog mita o nepogrješivom mitropolitu, ona nalazi opravdanje i za vjerovatno najproblematičniji dio njegove spoljnopolitičke filozofije i logike, sublimiran u stavu „da Crnogorci neće nikada primiti francuskog konzula“, na kome se zasniva odluka da se odbije Napoleonov prijedlog za faktičko uspostavljanje diplomatskih odnosa Francuske sa Crnom Gorom. U interpretaciji Dušana Lekića, to njeno „opravdanje“ glasi: „Vladika Petar, koji je najbolje poznavao samoživost i jogunstvo Crnogoraca, svakako nije ovu petu tačku u rezoluciji smatrao kao izgovor, nego naprotiv, ona mu je poslužila kao relna baza na kojoj je zasnovao odbijanje uspostavljanja konzulata“. Da podsjetimo, peta tačka rezolucije, o kojoj je riječ, dio je crnogorskog odgovora na francusku ponudu da svog konzula pošalje na Cetinje i glasi: „Iz knjige gospodina konta Zanovića razumijemo da slanje francuskog konzula u Crnoj Gori može višu ljubav i družastvo među nama i Francuzima utvrditri, a mi načisto vjerujemo, po mnogobrojnim razlozima, da slanje konzula francuskoga u Crnoj Gori ne može drugo učiniti nego jednu mrzost i zlo među narodom crnogorskim, brdskim i Francuzima i njihovim susjedima“.
Inače, da se u čitavoj stvari povodom neuspjelog francuskog pokušaja da svoje odnose sa Crnom Gorom izdigne na rang oficijelnog diplomaskog saobraćaja nije radilo ni o kakvoj slučajnoj lošoj procjeni, u principu nepogrješivog mitropolita, nego o njegovom dobro promišljenom, ideološki i etički jasno kodovanom postupku, postarao se da (do)kaže on sam . U svojoj izjavi od 8. septembra 1813. godine, u kojoj nastoji da što bolje objasni razloge zbog kojih je bio protiv francuskog prijedloga za uspostavljanje konzulata na Cetinju, mitropolit posebno ističe:
-najprije to da su Francuzi „okaljali svoje ruke u krvi zakonitoga kralja i kraljevske familije i osnovali na temelju bezbožja svoje jakobinsko-framasonsko praviteljstvo“;
-zatim to da se među Crnogorcima, na sreću, nije našlo „izdajnikah jakobinskog duha, koji bi im puteve otvorili i čelovođe bili kao što su nalazili na mnogo mjesta za nesreću svojih naroda među kojima su oni izdajnici bili“;
-najzad to da se Francuzi „nijesu postidjeli pretpostavljati nama tolike milosti i nagrade od njihovog cara, ako mi njegovo pokroviteljstvo zaištemo i ako njihova konzula među nama prihvatimo misleći da mi kao gorski narod nećemo razumjeti: jer to će reći da sami sebe svojim rukama sindžir na grlo stavimo i da zmiju na naša njedra pustimo“.
* Crnogorska istoriografija je i nakon 200 godina od propalog francuskog pokušaja da svoje odnose sa Crnom Gorom reguliše diplomatskim putem, koji je ujedno značio i faktičko priznanje crnogorske države punih sedam decenija prije nego je to učinjeno na Berlinskom kongresu, uvjerena u ispravnost mitropolitovog stanovišta da taj čin nije mogao donijeti ništa drugo „nego jednu mrzost i zlo među narodom crnogorskim brdskim i Francuzima i njihovim susjedima“. I nakon 200 godina čitav taj problem se u crnogorskoj istoriografiji posmatra u okviru filozofeme da mitropolit, koji radi dokazivanja svoje „bezgranične odanosti“ Rusiji uporno opstruira svaku vezu Crne Gore sa Zapadom, samo nastoji „da sačuva svoju zemlju od svakog stranog uticaja i budno pazi na sve što se oko njega zbiva“.(Dušan Lekić:Op.cit., str.235). Kod tolike i takve njene svrstanosti uz jedan idejni iteorijski diskurs prirodno je što nijedna druga misao i ideja kod nje nije mogla imati veći status od puke greške ili zablude. To je, uostalom, razlog što se, na primjer, povodom guvernadurovih stavova o svrsishodnosti eventualnog otvaranja francuskog poslanstva na Cetinju, indikativnih već i po tome što među starješinama potpisnicima crnogorske izjave „u sedam tačaka“ o odbijanju francuskog prijedloga nema njegovog imena, u crnogorskoj istoriografiji ne srijeću nikakvi komentari nego se sve „apsolvira“ logofemom po kojoj je on o čitavoj stvari drugačije rasuđivao“(Branko Pavićević: Izabrana djela, tom VI: Studije, rasprave i članci / priredio Marijan Mašo Miljić, Podgorica 2007, str. 293). Dakako, razlog za izbjegavanje svake priče o guvernaduru ovim povodom mogla bi da bude i činjenica da bi pred bilo kim i od bilo koga, teško bilo odbraniti „argumente“ koje su mitropolit i njegove pristalice naveli u obrazloženju svoje odluke da odbace francuski prijedlog. Riječ je o „argumentima“ koji se, po navodu Đoka Pejovića, sastoje u tome:
-“da u Crnoj Gori nikiad nije bilo konzula ni iz jedne države;
-da u zemlji nema ni najosnovnijih uslova (stambenih i drugih) za njegov boravak;
-da način, obim i pravci crnogorskog trgovanja sa drugim državama ne zahtijevaju nikakvog stranog predstavnika u zemlji;
-da organi upravljanja u Crnoj Gori nijesu toliko razvijeni, da konzulu velike države mogu obezbijediti sve što mu, prema funkciji, odgovara;
-da je naimenovani konzul (oficir Tomić) 'čovjek potajni i smutljiv' i da zato ne bi odgovarao interesima održavanja dobrog susjedstva dvije zemlje, niti miru zaključenom između ruskog i francuskog dvora;
-da za dolazak konzula iz bilo koje zemlje treba imati saglasnost pokrovitelja, ruskog cara“(Đoko D. Pejović:Op.cit.,str.391).

sveznalica
Admin
Admin

Posts : 529
Points : 547
Reputation : 1
Join date : 2008-03-24

View user profile

Back to top Go down

“u vrijeme sukoba Petra I sa Rusijom” guvernadur Vuko Radonjic “stao na stranu mitropolita Petra

Post  sveznalica on Sun Mar 14, 2010 10:15 am

14. marta 1804. 
Crnogorsko Praviteljstvo – zvaničan organ – (a guvernadur Vukolaj Radonjic se nalazio na mjestu prvopotpisanog na čuvenim pismima ruskom caru i ruskom Svetom sinodu kojima se brani dostojanstvo države i integritet mitropolitove ličnosti ). U namjeri da razobliči kampanju koju je preko svog emisara Marka Ivelića poveo ruski dvor, sa ciljem da politički eliminiše crnogorskog vladiku Petra I zbog njegove spoljnopolitičke orijentacije na Francusku, Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog (dotadašnji Crnogorski glavarski zbor) zvanično se obratio ruskom pukovniku stavljajući mu do znanja da je prozrelo njegovu namjeru. Bilo je to prvi put da se (u ovom slučaju, kroz obraćanje agitatoru Iveliću) Praviteljstvo, javlja kao posrednik u jednom političkom sporu.

Autori Istorijskog leksikona Crne Gore kazu da je Vuko Radonjic guvernadurski položaj preuzeo “u vrijeme sukoba Petra I sa Rusijom” i da je “ u tom diplomatskom sukobu između Crne Gore i Rusije”, guvernadur Vuko Radonjić “stao na stranu mitropolita Petra
I”.

U spoljnopolitičkim relacijama Crne Gore sa Rusijom i velikim povremnim “susjedima” (Austrijom i Francuskom) guvernadur Vuko Radonjić se pominje:
-najprije, kao formalno prvi nosilac otpora protiv ruske hegemonije 1804. godine;

O pvoj guvernadurovoj ulozi, tj. o njegovoj angažovanosti kao formalno prve crnogorske ličnosti koja se odlučno suprotstavlja ruskom pritisku na Crnu Goru 1804. godine, indirektno govori Milorad Medaković u svojoj Povjestnici Crne Gore, navodeći Vuka Radonjića kao prvog potpisnika crnogorskih pisama ruskom caru, ruskom Svetom sinodu i grofu Marku Iveliću. Interesantno je, pri tome, da se Vuko Radonjić na jednom pismu 1804. potpisuje kao “gubernator”, a na drugom pismu istom adresatu, pisanom istog dana, kao “pravljajšći dolžnost Gubernatora”.



Guvernadur Vuko Radonjic se nalazio na mjestu prvopotpisanog na čuvenim pismima ruskom caru i ruskom Svetom sinodu iz 1804. godine, kojima se brani dostojanstvo države i integritet mitropolitove ličnosti

sveznalica
Admin
Admin

Posts : 529
Points : 547
Reputation : 1
Join date : 2008-03-24

View user profile

Back to top Go down

Podsjecanje na godisnjicu smrti najpoznatijeg Crnogorca onoga vrijemena u Evropi

Post  sveznalica on Wed Mar 17, 2010 2:38 am

sveznalica wrote:Povodom godisnjice smrti crnogorskog gubernadura Stanislava Radonjica 17.marta 1758.

<Djesavanja neposrjedno pred gubernadurovu smrt u Petrogradu>

.....Nastale su nepostedne medjusobne optuzbe i intrige. Delegacija se podijelila u dva neprijateljska tabora.Sustina sukoba je bila u borbi za dokazivanje prvenstva u Crnoj Gori pred ruskim dvorom.
UZ Vasilija su bili:Vukotic,Plamenac i Djuraskovic, a PROTIV njega – gubernadur Radonjic, njegov zet major Stefan Sarovic i Teodosije Mrkojevic.
Radonjic je umro u Petrogradu 17. marta 1758.godine.NJEGOVA SMRT JE OLAKSALA polozaj mitropolita Vasilija.Tada je gubernadurov brat Djordjije zajedno sa Sarovicem postao glavni Vasilijev protivnik.Uzajamne optuzbe zavrsile su se pred ruskim dvorom.Vasilijeve pristalice Vukotic, Plamenac i Djuraskovic su tvrdili da je pokojni gubernadur izdajnik i “da ga zemlja nije poslala....no njega (Vasilija i NJIH da je zemlja poslala”. Djordjije Radonjic je osporavao prvenstvo “mitropolitu Vasiliju u Crnoj Gori, jer Vasilije NE MOZE BITI MITROPOLIT, POSTO JE SAVA ZIV, DA VLADIKU BIRA NAROD, da su Turci Vasilijevom krivicom napali Crnu Goru i da je on kukavicki UTEKAO iz zemlje.Jos je dokazivao da je porodica Radonjic cestitijeg porijekla od kuce Petrovica(G.Stanojevic, Jedna predstavka Georgija Radonjica ruskom dvoru iz 1758.g,I. Zapisi, IV,232-236).
Vasilije je branio prvenstvo crnogorskih mitropilita i carici Jelisaveti tvrdio da su vladike i duhovne i “vojnicke” vodje naroda.!(Vladike ni po jednom vjerskom pravilu ne mogu ubijati,tako ne mogu biti ni vojnicke vodje).

Prvi crnogorski gubernadur Stanislav Vukolajev Radonjic sahranjen je u Petrogradu uz pocasti ,a na grobu mu stoji porodicni grb Radonjica.


Stanislav Radonjić (1690. u Njeguši - Sankt Petersburg, 17. mart 1758.) unuk takodje uglednog i moćnog plemenskog glavara pop,serdara, vojvode Stana Radonjića i sin pop, serdara Vukolaja I,ponegde upisan kao (Popović). - Stanislav Radonjić (ponegde i kao Stano Staniša Popović) je prvi crnogorski guvernadur sa naslednim pravom na tu titulu u svojoj porodici, kao i nosilac postojećihpop, vojvoda, serdar. Radio je na izradi, obnovi i proširenju crkve Sv. Gospodja i crkvi Sv. Arhandjela na Njegušima, kao i nabavljanju sredstava za obnovu i održavanje manastira na području Albanije koji su pod vjerskom ingerencijom Cetinjske mitropolije. Njegov stariji sin (Vukale) Vukolaj Radonjić II, od njega nasledjuje guvernadurstvo. Posle Vukolajeve smrti, guvernadur je mladji sin, Jovan Radonjić koga nasledjuje na funciji guvernadurstva njegov sin poslednji crnogorski guvernadur Vukolaj Radonjić III.
Rođen je 1690. u Njegušima (Crna Gora), a umro je 17. marta 1758. godine u Sankt Petersburgu, gdje je i ukopan uz počasti Ruskog dvora. Na grobu stoji Porodični grb Radonjića sa Njeguša . Prva pobjeda Crnogoraca (pod komandom Stanislava Radonjića), nad turskom vojskom (koju je predvodio ćehaja Ahmet-paša) dogodila se na Bijelim Poljanama 1756. godine, gdje je Stanislav pogubio i samog ćehaju. Na proslavi pobjede, Zbor crnogorski na Cetinju, nagrađuje Stanislava Radonjića (pored već postojećih titula vojvoda-serdar) i titulom guvernadur, koja ima biti nasljedna u njegovoj porodici. Stanislav Radonjić se, kao ličnost s nesumnjivim političkim uticajem i učinkom, pominje u raznim kontekstima – kao serdar i kao guvernadur.
Kao serdar, u ulogama:
-odlučnog zastupnika crnogorskih interesa u susjednim oblastima; -krajnje uzdržanog, ili čak oportunistički nastrojenog političara, osobito kad je u pitanju borba protiv Turaka; -vrlo vještog i priznatog diplomate.
Kao guvernadur, u ulogama:
-predsjednika suda; -mitropolitovog političkog protivnika, koji s njim dijeli vlast; -hrabrog vojskovođe u ratu s Turcima 1756.
Kada i kako je stekao guvernadursko zvanje
Istaknuti istoričar Risto Dragićević koji je se naviše bavio guvernadurstvom i guvernadurima u svom ogledu “Guvernaduri u Crnoj Gori 1717-1830”, izražava čak sumnju u to da je priča o razmjeni serdarstva za guvernadurstvo uopšte zasnovano na faktima, pa kaže: “Uostalom, nemamo nikakvih izvora, koji bi potvrdili promjenu guvernadurskog zvanja izmedju Vukotića i Radonjića, pa nije apsolutno nemoguće, da je Stanislav Radonjić, poslije pokazane hrabrosti u borbi s Turcima, u stvari izabran za guvenadura, a da je kasnija narodna tradicija ovaj prelaz guvernadurskog zvanja iz jednog plemena u drugo začinila pomenutom promjenom noževa i pridajom dukata”. Takođe u dijelu teksta u kome govori da je na Cetinju, 7. II 1755. godine, održan zbor narodnih glavara, na kome je pročitana ruska Gramata od 8. V 1754. godine. U tom tekstu se, uz ostalo, kaže da je sa tog zbora ruskoj carici Jelisaveti poslato pismo, “u kome joj guvernadur Stanislav Radonjić s glavarima zahvaljuje za pomoć, koju je poslala po mitropolitu Vasiliju”. S obzirom na to da se pisma ove vrste smatraju zvaničnim dokumentima, to bi trebalo da znači da je Stanislav Radonjić, na dan kad je, zajedno s glavarima, poslao ovo pismo (7. II 1755), sasvim sigurno bio guvernadur. Dragićević upućuje na još jednu pretpostavku o tome kada je Stanislav Radonjić mogao stupiti na guvernadursku funkciju. Riječ je o već pominjanoj priči, da je mitropolit Vasilije, radi sprječavanja samovolje i nereda u zemlji, obnovio sud što ga je svojevremeno bio formirao mitropolit Danilo, a koji je “za mitropolita Save” izgleda bio “prestao da radi”, i da je radi povećanja autoriteta tog suda na njegovo čelo postavio guvernadura, “ a taj guvernadur bio je, skoro po svim istoričarima, Stanislav Radonjić”.Pošto je taj sud obnovljen 1751. godine, a na čelu mu je “skoro po svim istoričarima” bio guvernadur Stanislav Radonjić, to bi značilo da je, “skoro po svim istoričarima” Stanislav Radonjić te 1751. godine već bio guvernadur. Takođe kaže da je u vrijeme dok se mitropolit Vasilije nalazio van zemlje (1752.- 1754.). “pored neagilnog mitropolita Save, porastao ugled guvernadura Stanislava Radonjića”, tako da se bez njega “nije moglo riješiti nikakvo važnije pitanje”.
Dušan Otašević, u svojoj knjizi Njeguši kroz vrijeme tvrdi da je Stanislav Radonjić je na guvernadursku funkciju stupio 1754. godine.
Jagoš Jovanović, kaže da to ne bi bilo nemoguće s obzirom na uvjerenje “skoro svih” istoričara da se Stanislav Radonjić, kao guvenadur, nalazio na čelu suda formiranog 1751. godine;
Treći istoričari, opet, skloni su vjerovanju da je promjenu titula izmedju Radonjića i Vukotića inicirao sam Vukota Vukotić. Razlog za takvu Vukotićevu odluku, po ovim istoričarima, bilo je njegovo nezadovoljstvo faktičkom pozicijom koju je imao u odnosu na druge glavare, tačnije osjećaj nemoći da uspostavi kontrolu nad odveć samostalnim i samovoljnim plemenskim starješinama.
Takvo tumačenje se, može sresti kod Nićifora Dučića, koji piše da je guvernadur Vukadin Vukotić pomenutu promjenu predložio zbog nezadovoljstva “što su plemenski glavari i pored guvernadura zadržali svoju zasebnu i nezavisnu vlast u plemenima”.
Među istoričarima kojima je blisko stanovište da su Radonjići guvernadurstvo dobili pomenutom razmjenom sa Vukotićima srijeće se još jedna “struja”. Nju čine pobornici pretpostavke da je pomenuta promjena, ako ju je uopšte bilo, mogla biti izazvana i nekim drugim okolnostima.Riječ je,o tome:
-da je, prema jednom izvještaju glavnog providura Dalmacije (Dolfina) mletačkom Senatu, iz 1739. godine, da medju crnogorskim glavarima “prva mjesta zauzimaju dva serdara, knez Petar Savić i pop Joko Stanišić, koji su potčinjeni guvernaduru Vukadinu Vukotiću”, ali da je drugi od tih serdara, Joko Stanišić, čovjek “oštrouman i vrijedan, i potčinio je svom uticaju najveći dio glavara tako, da upravo on vlada Crnogorcima, i to despotski”. -da je serar Joko Stanišić (odnosno Radonjić), kao čovjek “koji je potčinio bio svom uticaju najveći dio glavara tako, da upravo on vlada Crnogorcima i to despotski”, mogao uticati i na guvernadura Vukadina Vukotića, da svoje zvanje promijeni sa Stanislavom Radonjićem”; -da Vukotić “sigurno nije pristao na ovu promjenu iz uvjerenja, da time nešto više za sebe dobija, već budući uvjeren, da može jednoga dana ostati bez guvernadurskoga zvanja kod tolikoga uticaja sedara Joka, računao je da je opet korisno dobiti serdarsko zvanje, 100 dukata i nož sa srebrnim koricama”.
Kod Dragoja Živkovića, koji, uprkos isticanju velikih zasluga mitropolita Vasilija za rekonstrukciju crnogorskog političkog vrha, zastupa stanovište da su Stanislava Radonjića na guvernadursku funkciju dovela njegova visoka lična svojstva i sposobnosti. Po Živkoviću, “razmjena funkcija” izmedju Radonjića i Vukotića izvršena je po odluci Opštecrnogorskog zbora, održanog na Cetinju početkom novembra mjeseca 1756. godine, uoči već najavljenog i sasvim izvjesnog turskog napada na Crnu Goru, s ciljem da se i na taj način doprinese što boljoj pripremi zemlje za odbranu. Tom cilju je uostalom bila podredjena i radi njegovog ostvarivanja je izvršena svekolika pomenuta rekonstrukcija crnogorskog političkog vrha, koja će se, po Živkovićevoj ocjeni, pokazati veoma korisnom. Konkretno, Živković o tome kaže: “Ta rekonstrukcija se odrazila na vertikalu komandnog vrha imenovanog pred oružani pohod bosanske vojske na Vladikat Podlovćenske Crne Gore. Naime komandu nad domaćim odbrambenim snagama, preuzeo je guvernadur Stano, čiji je štab sačinjavalo još šest crnogorskih vojvoda. Na izbor Stanislava Radonjića za guvenadura, nesumnjivo su uticali spoljnopolitički razlozi. On je, uz vladiku Vasilija, već do tada, bio najpoznatiji Crnogorac van granica svoje zemlje, sa značajnim diplomatskim iskustvom i kontaktima. Osim toga, Stano je,i pored nerijetkih mimoilaženja s mletačkim vlastima, umio s njima i da saradjuje. Venecija, i kad se ozbiljno na njega ljutila, nije mogla da ga sasvim odbaci, jer joj je mnogo puta bio od koristi, a u neku ruku, čini se i da ga je prihvatala kao svoga građanina. On je u Kavču na Vrmcu imao i dobro imanje s velikim stambenim objektom, a i sinovi su mu jedno vrijeme bili u mletačkoj vojnoj službi. Vasilije je razmišljao da, i pored blokade crnogorske granice od strane Mletaka, Stanovim zalaganjem može doći do deblokade, što bi omogućilo sklanjanje naroda na mletačku teritoriju, kao i u vrijeme Ćuprilićevog pohoda. Sem toga, imao je povjerenja u Stanove vojničke kvalitete i ličnu hrabrost”.
O zamijeni serdarstva za guvernadurstvo (barem kako tvrde pojedini istoričari), dokaz da do toga nikada nije došlo može nam potvrditi i pismo Petra I Petrovića iz Minska, u kojemu i sam imenuje Stanislavljeva sina serdara Radonjić|Jovana Radonjića (u istoriji poznatog i kao Ivan,Ioan,Joko)koji je i sam poslije očeve smrti postao guvernadur (gubernator, gubernadur). U tekstu pisma se kaže (na izvornom Crnogorskom jeziku): "Godine 1777 bio sam poslan u Rusiju od strane Mitropolita i naroda crnogorskog u društvu sa serdarom Ivanom Radonjićem, da pristupimo carici Katarini II zbog nekijeh narodnijeh potreba. U toku šestomjesečnoga našega bavljenja u Petrogradu, mi smo više puta molili, da nam se dopusti viđeti caricu; ali ne samo što ne bismo srećni viđeti caricu, no i njegovu svjetlost knjaza Potemkina viđesmo samo tri puta. Na posljedku prinuđeni smo bili, bez ikakvog uspjeha u našem djelu, ostaviti Petrograd i vratititi se doma, čega mi nikada nijesmo mogli očekivati".
O spoljnopolitičkom angažmanu
O spoljnopolitičkom angažmanu Stanislava (Stana) Radonjića, Dragoje Živković najprije piše povodom objašnjenja Radonjićevog zajedničog rada sa mitropolitom Vasilijom, gdje kaže: “Kao mandator crnogorskog naroda, vladika Vasilije u junu 1752. godine odlazi na put u Rusiju. Do Beča ga prati serdar Stano-Staniša Radonjić. Razdvojivši se tu od Vladike, on obavlja kurtoaznu audijenciju kod carice Marije Terezije. Razgovor koji je s njom vodio nije poznat. Ispraćen s poklonima i medaljom, serdar Stano odlazi u posjetu papi Benediktu XIV (1740.-1758.), sa zadatkom i instrukcijom da od njega traži pomoć u iznosu od 50.000 škuda za obnovu i održavanje manastira na području Albanije koji su pod vjerskom ingerencijom Cetinjske mitropolije”. Pominje Živković serdara Stana Radonjića i u kontekstu pripreme Portinog “ratnog mandatora” Hadži Mehmed-paša Kukavica\Hadži Mehmed-paše Kukavice da napadne Crnu Goru, navodeći da i “serdar Stano”, uz mitropolita Vasilija, dobija “zastrašujuća pisma” iz Bosne o tome što Crnu Goru čeka ako se ne pokori Turskoj. Piše o njegovom putu u Rusiju, zajedno s mitropolitom Vasilijem i bratom Đorđijem, gdje kao član crnogorske delegacije u martu 1758. godine učestvuje u razgovoru sa ruskom caricom Jelisavetom o “čvornim tačkama crnogorsko-ruske saradnje”. Živković, najzad, o serdaru, odnosno guvernaduru Stanislavu Radonjiću, kako smo već naveli, piše i kao o (uz mitropolita Vasilija) najpoznatijem Crnogorcu “van granica svoje zemlje, sa značajnim diplomatskim iskustvom i kontaktima”, koji je “i pored nerijetkih mimoilaženja s mletačkim vlastima, umio s njima i da sarađuje” i kojega Venecija, “i kad se ozbiljno na njega ljutila”, nije mogla da sasvim odbaci, “jer joj je mnogo puta bio od koristi, a u neku ruku, čini se i da ga je prihvatala kao svoga građanina”. Njegova dva sina bila su u četi majora Kaića u Boki, a Serdar je imao i lijepo imanje i veliku kuću u Kavču - Kotor. Istoričari po ocjeni nauke kojom se bave kažu i da Stanislav Radonjić, postaje toliko moćna i uticajna ličnost da je izdjejstvovao i formalnu podjelu vlasti sa mitropolitom i došao do “polovine pečata”, a to znači i prava veta na svaku odluku s kojom nije saglasan, budući da je neki akt mogao “biti pečatom osnažen” tek s pristankom obije strane, što je bio “čist znak gotovo podjednake vlasti”. Stanislav (Stano) Radonjić s Njeguša, “znameniti” serdar i guvernadur svojim diplomatskim umećem, vojničkom hrabrošću i mudrim sudovanjem daje snažan pečat razvoju Crne Gore početkom druge polovine XVIII vijeka.

Zanimljivost
"Iz Čeva je turska vojska pokušala da prodre do Cetinja. Pod komandom guvernadura Radonjića, Crnogorci su davali ogorčeni otpor Turcima. Narod je sam palio svoje kuće i sve što bi neprijatelju koristilo. Prvi put se jedna turska ofanziva na Crnu Goru neslavno završila. Jedan domaći izvor, nastao mjesec dana poslije dogadjaja, pisan na Cetinju 28. januara 1757. godine, koji je bez sumnje inspirirao guvernadur Radonjić, kojemu se pripisuje da je pogubio samog ćehaju. Svugdje u susjednim zemljama odjeknula je vijest da su Turci pretrpjeli težak poraz u Crnoj Gori. Jedan Splićanin zabilježio je da su "Crnogorci ostali pobjednici jer iz straha Turci su bili prinudjeni da napuste bojno polje na kome su ostavili cio provijant..."
“Pred očiglednom opasnošću Crnogorci sazvaše Zbor na Cetinju, da se posavjetuju kakav stav da zauzmu prema Turcima. Na zboru je prisustvovalo i oko 200 ljudi iz Majina, Pobora i Brajića. Serdar Stano Radonjić je o Odluci zbora obavijestio kotorskog providura 12. avgusta. Njegovo pismo objašnjava suštinu crnogorsko-turskog rata 1756. On piše: “Prošlog ponedeljnika imali smo zbor na Cetinju, na kome su prisustvovali glavari svih crnogorskih sela. Mnogo sam se trudio da ih uvjerim i govorio sam im da se potčine sultanu... Svi glavari glasno povikaše: nećemo da platimo danak i hoćemo da naviknemo Turke na ovo”. Ovakvo Radonjićevo pismo kotorskom providuru bilo je sračunato i bilo je izvjesno (makar i naivno) političko lukavstvo, u smislu da se pričom o neuspjelom odvraćanju Crnogoraca od rata izvrši svojevrsni pritisak na kotorske vlasti da im prodaju nešto oružja i vojne opreme. Radonjićevo pismo od 12. avgusta 1756. godine, sa navedenim sadržajem, “objašnjava suštinu crnogorsko-turskog rata 1756 “, koji je vođen tek krajem novembra i početkom decembra te godine.
“U osvrtu na pašine prijetnje i diktat, guvernadur Stano Radonjić je podvukao da je turski metod pritiska samo još veći podsticaj da se u otporu istraje. Između ostalog, Radonjić je na kraju rekao (na izvornom Crnogorskom jeziku): “Ono što se od nas traži da uradimo u ovoj našoj veliko nuždi i jadu, jeste da svi do najmanjega treba da hrabro prolijete vašu krv na đedovu zemlju, da bi odbranili našu slobodu. Uzdam se u pomoć Svevišnjega, da će nas ojačati i dati snage našoj vazdašnjoj crnogorskoj hrabrosti i da ćemo pokazati sa neustrašivošću koliko su krepke naše snage, kao što su uvijek u prošlosti naši preci pokazivali”(Dragoje Živković; Op. cit., str.178).
Mitropolit Petar I, na primjer, u svom deseteračkom zapisu Pjesna kako Crnogorci razbiše Turke 1756, pominje imena samo dvojice glavara koji su na tom zboru Turcima rekli “ne”(ili kako tamo piše: “kami da im damo”), od kojih je jedan serdar Stano Popović (tj. serdar Stanislav Radonjić)/Petrovići – pisci, duhovnici, vladari/ priredili Slobodan Tomović i Goran Sekulović, Podgorica 1997, tom I, str.343/.

sveznalica
Admin
Admin

Posts : 529
Points : 547
Reputation : 1
Join date : 2008-03-24

View user profile

Back to top Go down

Re: DOGODILO SE NA DANASNJI DAN

Post  sveznalica on Tue Jul 13, 2010 8:07 pm

Uz 13. jul - Dan državnosti i Dan ustanka

Trinaesti jul zauzima počasno mjesto u istoriji Crne Gore - 13. jula 1878. godine, Crna Gora se vratila na mapu Evrope, a 13. jula 1941. kad su zapucale puške ustaničke i slobodarske, zadivila tu istu Evropu...A da nije bilo 13. jula, ne bi bilo ni 21.maja...


Danas Crna Gora slavi najsvjetliji dan u svojoj slobodarskoj istoriji - 13. jul, Dan ustanka i Dan državnosti. Dane za ponos. Dane u kojima su obnovljeni njeni državni temelji, vraćeno njeno ime, njeno državno i nacionalno dostojanstvo. Dane u kojima su poništene odluke Podgoričke skupštine iz 1918. godine. Dane, koji zauzimaju počasno mjesto u svijetloj istoriji najstarije balkanske države. Dane, koji su danas veći i svjetliji nego ikad ranije, jer ih po drugi put slavimo u samostalnoj i međunarodno priznatoj Crnoj Gori.

sveznalica
Admin
Admin

Posts : 529
Points : 547
Reputation : 1
Join date : 2008-03-24

View user profile

Back to top Go down

Re: DOGODILO SE NA DANASNJI DAN

Post  Sponsored content Today at 11:01 pm


Sponsored content


Back to top Go down

View previous topic View next topic Back to top


 
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum