Search
 
 

Display results as :
 


Rechercher Advanced Search

Search
 
 

Display results as :
 


Rechercher Advanced Search

December 2016
MonTueWedThuFriSatSun
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031 

Calendar Calendar

Affiliates
free forum


U noci izmedju 29. i 30. maja 1832. u Kotoru, umro je Vukolaj Radonjic -" posljednji" crnogorski guvernadur

View previous topic View next topic Go down

U noci izmedju 29. i 30. maja 1832. u Kotoru, umro je Vukolaj Radonjic -" posljednji" crnogorski guvernadur

Post  junackopleme on Tue May 29, 2012 3:27 pm

Vukolaj Jovanov Radonjić (Njeguši, oko 1770. - Kotor, 30. maj 1832) je bio posljednji crnogorski gubernadur. Na zalost, , poslije obdukcije koju je zahtijevala Vukolajeva porodica kako bi dokazala uzrok njegove smrti, tj. da je umro od posljedica teskog mucenje i tamnovanja u cetinjskoj pecini i cak trovanja, (obdukciju je inace uradila umesto austrijskih ljekara, nekakva ruska ekipa), ne zna se gdje je ponovo sahranjen ovaj crnogorski guvernadur. Uostalom, i na veliku sramotu Crne Gore, ne zna se ni gdje je njegov otac, guvernadur Jovan Radonjic sahranjen (iako je bio cetrdeset godina svijetovni vladar i oslobodilac i ujedinitelj ). Jedino se zna za Guvernadura Stanislava RAdonjica da je umro i sahranjen u Sankt Petersburgu, uz carske pocasti i sa porodicnim grbom na grobu.

Vukolaj je skolovanje je završio u Plemićkoj Akademiji u Šklovu (Belorusija) otvorenoj 1778. godine, gde je stekao i titulu kavalijer i dobio orden svete Ane. Takođe je bio nosilac ordena Sv. Georga, kao i nekih naslednih titula. Bio je oženjen Stanom Vukovom Petrović (Njeguši, oko 1775.- Kotor 28. septembar 1855). Još za života njegovog oca guvernadura Jovana Radonjića vršio je dužnost guvernadura (1798-1799) i kao guvernadur bio član crnogorske Narodne skupštine, kao i njegov brat od strica-protopop Stanko Radonjić. Bio je i nahijski sudija od 23. septembra 1799. godine. Takođe, bio je i predsednik Senata starih što je u tom trenutku značilo vrhovnu vlast sa kojom je imao pravo i da u svakom momentu može da raspusti Senat.
Za guvernadura je formalno izabran 15. maja 1804. godine na opštenarodnoj skupštini, dve godine posle smrti svoga oca. Na Ugovoru proglašenja ujedinjenja između Boke i Crne Gore u Dobroti, 29. oktobra 1813. godine pored potpisa vladike Petra I stoji potpis guvernadura Vukolaja Radonjića u ime cijele Crne Gore i Brda, kao i ostalih glavara drugih opština.
Vukolaj je komandovao sa odredom od 3.000 ljudi u boju kod utvrde Trojice-Kotor u protjerivanju Napoleonovih vojnika.
Pod optužbom da je sa svojim bratom Markom činio razne prestupe i prkosio vladiki Petru II da vrati opštecrnogorski pečat koji je pripadao njegovom ocu guvernaduru Jovanu, dana 16. januara 1832. godine bio je izveden pred sud i osuđen da se on i brat metnu u okove i zatvore u pećini Cetinjskog manastira (kasnije po njima nazvanoj Gubernadurica)-na mnogim mestima piše Guvernadurica, a 32 člana njihove porodice proteraju na austrijsku teritoriju (Kotor), od kojih je šestoro njih bilo ubijeno u svojim kućama jer ih nisu hteli napustiti. Imovina im je bila zaplenjena i podeljena, a kuće zapaljene i srušene de temelja. Od kamena njihovih kuća je i danas izgrađena polovina kuća na Njegušima, kao i škola. Od njih je još traženo da prodaju svu svoju imovinu i u Primorje, inače sve dotle Vukolaj i Marko neće biti pušteni iz tamnice (Pismo Njegoša austrijskim vlastima u Kotor sa zahtevom da se prisile Radonjići na prodaju svoje imovine u Primorju, a na koje Kotorske vlasti šalju negativan odgovor na neprimeren zahtev vladike koji u to vrijeme zapravo ni nije jos uvijek vladika, tek je kaludjer).
Pošto je se Vukolaj tesko razboleo, 20. aprila 1832. je pušten u Kotor, gdje je u noći između 29. i 30. maja u kotorskoj bolnici i umro od posledica tamnovanja na Cetinju.
Potret Vukolaja Radonjića (ulje na platnu) nalazi se u Narodnom muzeju Beograd.


Zanimljivosti o guvernaduru Vukolaju Radonjiću

U knjizi "Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru" Viale de Somijera, može se saznati o guvernaduru i guvernadurstvu iz prve ruke. Naime, Viala de Somijer piše:
Sadašnji guvernadur (1813.) zove se Bogdan Radonjić. (U fusnoti na strani 33, stoji objašnjenje kako je tu to vrijeme postojao samo guvernadur Vukajle, koji se potpisivao još sa Vukolaj, Vuko, Vuk, međutim, njegovi sadašnji potomci znaju da je to ime Bogdan – njegovo „drugo“ crkveno ime – F.R.). Potiče iz vrlo stare porodice u kojoj se već dugo vremena ova čast prenosi sa oca na sina, izuzimajući jedan period prouzrokovan unutrašnjim nemirima, ali koji je kratko trajao. Tu čast ova porodica je zaslužila zbog izuzetne hrabrosti i ljubavlju prema otadžbini, zbog koje su uvijek bili neustrašivi i u najopasnijim prilikama.
Bogdanu (Vukolaju) je četrdeseta; mada nije mnogo visok on je naočit, pravilnih crta i prijatne spoljašnjosti; kod njega je plemenitost spojena sa finoćom i ostavlja utisak najdublje iskrenosti; Izražavanje mu je neusiljeno, razborito, ali ne i kitnjasto. Uglađen je, što veoma odudara od surovosti prirode i jednostavnosti ostalih stanovnika.

*O svečanoj guvernadurovoj nošnji: Ona se sastoji iz nekakvog kratkog kaputa od svile boje neba, protkane na prednjem dijelu masivnim zlatnim tokama koje su tako raspoređene da liči na žičanu košulju, i iz kratkog ogrtača španskog kroja od grube crvene svile; zakopčava se na klasičan način, koplama ili zlatnim veoma velikim okruglim dugmadima. Ista takva odjeća i u istoj boji, nosi se i zimi, ali je od sukna. Na glavi nosi okruglu kapu koja je priikom važnijih svečanosti i zavisno od njihovog značaja ukrašena bijelim ili crnim perima. Pojas mu je od tamno crvene svile na kojoj je zlatom izveveno lovorovo i maslinovo spleteno lišće. Njegove kratke pantalone su vrlo široke, kao kod Turaka. U struku su pričvršćene kaišem mjesto dugmadima. Nosi svilene ili pamučne čarape, zavisno od raznih prigoda; pojavljuje se čas u čizmama, a čas u zakopčanim cipelama; često je i u opancima, ali još češće u papučama, obući koja je uobičajena kod Turaka, a koje po svom obliku, donekle, liče našim (francuskim) papučama. Kao i svi ostali, guvernadur je stalno naoružan puškom, handžarom, nožem dugim oko dvije stope ili malom sabljom i sa dva revolvera zataknuta za pojas. Njegovo oružje je lijepo i vrlo skupocjeno. Odlikovan je ruskim ordenima Sv. Đorđa i ordenom Sv. Ane drugog reda. Krstovi ovih ordena su neopisivog savršenstva, ukrašenim dragim, veoma sjajnim kamenjem, dragocjeni poklon velikog monarha, koji na taj način potvrđuje svoju darežljivost. Sve to skupa lijepo pristaje guvernaduru. Međutim, vrlo je čudno viđeti obučenog u španjolsku nošnju vladara jednog naroda koji nosi sasvim drugačiju odjeću, nema nikakve veze sa Španijom i usvojio je pravilo da svi moraju nositi narodnu nošnju. Tražeći objašnjenje, pitao sam da li za tu okolnost treba zahvaliti nekom političkom motivu, da li je uzrok tome neki događaj vezan za istoriju zemlje ili je to slobodan izbor. Odgovorili su mi da su, prije više od dva vijeka (dakle, kraj XVI vijeka ili početak XVII vijeka ), Bogdanovi (Vukolajevi) preci uputili iz Kotorske luke u Španiju jednu lađu koju je izradio neki kapetan – član njihove porodice, i da su je snabdjeli poklonima za upravitelja luke u kojoj je trebalo lađu krstiti; u povratku na lađi su primili razne predmete, a među njima i jednu vrlo raskošnu špansku nošnju; ta nošnja se mnogo dopala, kako zbog lijepih boja tako i zbog zlatom vezene lijepe košulje, pa je ondašnji guvernadur, vidjeći oduševljenje naroda, smatrao za korisno da je on prihvati. Otada se njena upotreba i raširila. Očigledno, sadašnji guvernadur je shvatio da treba voditi računa i o svom spoljašnjem izgledu da bi se pridobilo poštovanje naroda. Guvernadur Bogdan (Vukolaj) postupa tako i iz drugih razloga; lojalnost i ljubav prema narodu učvršćuje mu narodnu odanost. Bilo kako bilo, mislim da sam otkrio i neke druge razloge koji su me naveli da zaključim da postoje i drugi povodi za ovakvu guvernadursku nošnju. Poznato je da su Španci dugo gospodarili dalmatinskom obalom od Šibenika do Albanije, da su se naselili na granici Vlaške, Hercegovine i Crne Gore da bi na taj način osigurali svoju pobjedu u svim napadima sa tih strana; da su, između ostalog, na teritoriji Herceg Novog podigli jedno važno utvrđenje koje se i danas zove Spanjola; a kako nema sumnje da su Crnogorci, ili bar njihovi glavari, imali veze sa španskim vođama, oni su prihvatali njihovu nošnju, ili im je poslužila kao model. Sve dotle crnogorski guvernaduri nosili su gunjeve – kratke kabanice – koji predstavljaju pravu nacionalnu nošnju bez drugih ukrasa sem pojasa, odnedavno poznate pod imenom struka.

* O porodici guvernadura: Guvernadurova braća nemaju nikakvo obilježje koje bi ih izdvajalo od ostalog svijeta. Ima ih šest, svi su junaci i u najvažnijim događajima ulijevaju narodu strah i poštovanje. Ovo je najbrojnija porodica. Sam guvernadur ima sedmoro djece koja su podignuta u roditeljskom domu. Njegova supruga brine o porodici kao dobra gospodarica; braća, sestre i jetrve žive svi zajedno u guvernadurovoj kući. (U fusnoti na strani 36, Viala bilježi: Prvog dana po dolasku primjetio sam da sva djeca u guvernadurovoj kući na sebi imaju kratke kaputiće ili prsluke od svilenkaste tkanine raznih boja među kojima se ističe tamno-crvena. Međutim, djeca su bila bosonoga i gologlava, čučala su oko ognjišta pokrivenog pepelom. Sjutradan su bila drugačije obučena). Ne treba pomisliti da ovaj vladar živi u raskošnoj palati, da ima stražu i sjajan dvor. Ništa od svega toga nije potrebno da bi ga narod poštovao; on vlada svojom pravičnošću i držanjem koje svako cijeni. Nema nikakve razlike izmedju ovog jednostavnog upravljanja i vladavine velikih careva! Ipak, guvernadurova kuća je mnogo prostranija i udobnija od ostalih kuća; više se imalo razumijevanja kada je građena; ona, u stvari, podsjeća na kuću nekog našeg (francuskog) bogatog posjednika; nijesam, ipak, mogao da se obuzdam i da ne izrazim svoje čuđenje zbog tolike jednostavnosti; on je to primijetio i jednog dana mi ljubazno rekao: „Želio bih da mogu da te primim dostojnije. Istina je, moj dom nema ničega što podsjeća na palatu vladara jedne zemlje. Ali, to nije važno, ja sam srećan zbog ovog poretka“. - „U palatama ne žive oni najsrećniji“ - rekao sam. „Kod vas sam se dosad osjećao vrlo ugodno; vaš odnos prema meni i vaša pažanja odgovaraju mojim principima i više mi se dopadaju od one izvještačene ljubaznosti kojom vas obasipaju u najbogatijim dvorovima. Ovdje sam spavao mirnim snom jer sam vjerovao da je vaše dobro raspoloženje izraz prijatnog osjećanja sposobnosti pružanja gostoprimstva“. Guvernadur je pohvalio moj odgovor i rekao mnogo ljubaznih riječi koje su pokazivale pravičnost i prefinjenost njegovih zapažanja, jer on je mnogo putovao po Sjevernoj i istočnoj Evropi, ali ja o tome neću ovdje govoriti jer to je van mog domena. Kao i vladika, guvernadur živi od ličnih prihoda. Oni se sastoje u zemljišnom posjedu, brojnom stadu i jednim dijelom, prihodu od ribolova. Kažu da dobija i godišnju rentu od Rusije u iznosu od 6000 dukata. Ja ne bih mogao to da potvrdim jer sam iz jednog razgovora sa guvernadurom, čini mi se, shvatio, mada on nije to potvrdio, da stvari ne stoje tako. Bilo je prirodno da iskoristim svoj boravak na Njegušima da bih prikupio podatke o obliku vladavine u Crnoj Gori; najbolje je bilo da se obratim čovjeku koji je jedna od prvih ličnosti i čija familija već dugo vrijemena obavlja u zemlji najodgovornije dužnosti. Najtačnija obavještenja u tom pogledu dao mi je guvernadur.

*Viala de Somijer je krstio guvernadurovog unuka Dan mog polaska iz Njeguša već je bio određen kada ga je dogodila jedna za mene vrlo laskava okolnost. Todica, jedna od guvernadurovih snaha, porodila se u našem odsustvu. Čim je to saznao, guvernadur je došao u moju sobu i uzevši me prijeteljski za ruku, rekao mi: „Došao sam da ti kažem da smo dobili još jednog nasljednika i da ti ponudim da ga krstiš“. „To je za mene velika čast, koja obavezuje. Stoga je prihvatam od sveg srca“. Zahvalio mi je vrlo laskavim riječima:“Za sve nas to će biti još jedno zadovoljstvo, uz radovanje što nam se familija povećava i loza produžava“. To je predmet njihovih najdubljih želja. Poziv da se dijete krsti ovdje se mnogo više cijei nego kod nas i odbiti ga značilo bi veliku uvredu. Znao sam da je moje prihvatanje ostavilo dobar utisak, a to je uticalo na moje dalje putovanje i bilo povod za bezbroj prijateljskih pažnji i premenitih postupaka jednog glavara. Bilo je određeno da se svečanost održi sjutradan. Nema potrebe da ističem da joj je prisustvovao veliki broj ljudi; to se može zamisliti. Krštenje se obavlja, bez razlike, u crkvi ili u kući. Ovo je obavljeno u guvernadurvoj kući. Za kumove se pozivaju dva muškarca i to ima istu onu snagu kao kada kod nas kumuju jedna žena i jedan muškarac. Odredili su mi kolegu (Bjelića), ili Bjelovog sina. Moja očekivanja se nijesu ispunila; ponadao sam se da će kuma biti jedna guvernadurova sestra koja je zasluživala tu pažnju. Međutim, pristojnost mi nije dozvoljavala da tu želju saopštim. Čin krštenja ne razlikuje se mnogo od našeg. Na isti način se krštavaju oba pola, osim što se, dok škropljenje otpočne, iznad ženskog djeteta drže jedan veo. Molitve traju tako dugo da iskušavaju strpljenje kumova. Najčudnije od svega je učestalost i obilnost škropljenja. Potpuno kvase novorođenče koje vrišti do iznemoglosti. Međutim, to je vapaj u pustinji; svakog trenutka, do posljednje kapi, pop nemilosrdnom rukom pojačava škropljenje. Ovom obredu, za vrijeme kojega gori tamjan, dodaju i vino sačuvano isključivo za ovu priliku. Na jednom stolu nalazi se zdjela puna žita potopljenog u vodi i medu između četiri svijeće. Kada se završi i posljednje škropljenje, pop daje svima prisutnima po kašičicu žita, a ostatak šakom prosipa po cijeloj odaji. Popu ljube ruku, a zatim se grle. Kada smjeste dijete u koljevku pored njega stavljaju atribute pola. Za mušku djecu to su puška, revolver, handžar. Prije nego što postavi oružje pred sina, otac ga pokazuje prisutnima, ljubi i pruža ga najuglednijim ljudima da ga i oni poljube, ukazujući im, na taj način, poštovanje. Oružje prinosi, takođe ustima svog mladog nasljednika, pušku i jedan revolver postavlja u kolijevku desno, a drugi revolver i handžar lijevo od djeteta. Ozbiljnost i važnost sa kojima to izvode svjedoče o značaju koji pridaju ovome obredu. Pucnji iz kubura i mušketa, kao i zvona, uvijek se oglašavaju, iako se obred vrši u privatnoj kući. Na kraju, obred se završava ručkom ili užinom, zavisno od doba dana. Za ovu priliku, kod guvernadura je bio pripremljen bogat ručak. Bilo je veoma veselo i objed je često prekidan brojnim zdravicama. Mogao bih da navedem nekoliko veoma interesantnih, kako zbog ličnosti koje su ih izgovarale, tako i zbog osobenosti izrečenih želja. Navešću neke od želja upućenih novorođenčetu: „Neka mudrost bude njegovo jedino nasljedstvo. - Neka sjaji kao jutarnja zvijezda. - Neka mu duša bude blaga kao blaga mjesečeva svjetlost. - Neka bude medenog srca. - Neka uvijek bude zdrav, kao najljepši hrast naših šuma. - Neka se nikad ne pomiri sa Turcima. -Neka se bori kao ja. - Neka ne umre u postelji. - Neka bude uvijek slobodan“.

junackopleme

Posts : 166
Points : 274
Reputation : 58
Join date : 2009-10-30

View user profile

Back to top Go down

View previous topic View next topic Back to top


 
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum