Search
 
 

Display results as :
 


Rechercher Advanced Search

Search
 
 

Display results as :
 


Rechercher Advanced Search

December 2016
MonTueWedThuFriSatSun
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031 

Calendar Calendar

Affiliates
free forum


...I rodi majka Crnogorca, da je soko od sokola, vuk od vuka, junak od junaka...a šteta je da se ne spominju...

View previous topic View next topic Go down

...I rodi majka Crnogorca, da je soko od sokola, vuk od vuka, junak od junaka...a šteta je da se ne spominju...

Post  sveznalica on Mon Feb 01, 2010 5:30 pm

...I rodi majka Crnogorca, da je soko od sokola, vuk od vuka, junak od junaka...a šteta je da se ne spominju...

Pišimo o njima, ne valja da se zaboravi.

sveznalica
Admin
Admin

Posts : 529
Points : 547
Reputation : 1
Join date : 2008-03-24

View user profile

Back to top Go down

Stano Radonjić

Post  sveznalica on Wed Mar 21, 2012 1:34 pm

Stano Radonjić
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Stano Radonjić sa Njeguša poznat još pod imenom Staniša Popov, bio je Radonjića-Stanišića predak. Staniša Popov pominje se najprije 1682. godine u natpisu na mitri u riznici na Cetinju, gde se kaže (na izvornom crnogorskom jeziku): „da je mitra skovana trudom i platom Staniše Popova, od vasi Njeguša“ pomenute godine ili u prijevodu: Mitra je sačinjena trudom i novcem Staniše Popova, i od svih Njeguša. Zna se pouzdano, da je pop Staniša Popov bio ujedno i vojvoda i da je poslije postao serdar. To je serdarstvo bilo poslije nasledno i u njegovu potomstvu serdar i pop Vuk (kod vladike Vasilija: „Volk“) Radonić, koji se pominje kao savremenik vladike Danila, bio je jedan od njegovih sinova, a „serdar Staniša Radonić“, koji se imenuje u jednom zapisu iz 1748. godine, bio je jedan od unuka Staniše Popova.
U narodnoj pesmi o događajima iz vremena oko 1719. godine, pominju se Stanišići: „Stanišića kula“ i „Stanišića Vuče“). Ogranak Stanišića su Guvernadurovići, koji su se prozvali tako po guvernadurima Stanislavu Radonjiću (sinu serdara pop-Vuka Stanišina Radonjića) i sinovima njegovim, najprije Vukajlu Radonjiću, a zatim Jovanu Radonjiću, čiji je sin Vukolaj Radonjić bio takođe guvernadur do 1832. godine.

Pisani tragovi

Vojvodu, serdara Stanišu (Stana) Radonjića je 1718. godine opštastvo (narod) crnogorsko postavilo za vrhovnog serdara. Za njim sina njegova Vukosava, pa onda drugog sina Vukosavljevog Staniše Vukolaja, a poslije Vukolaja njegova sina Stanislava (prvi od Radonjića koji je postavljen za crnogorskog guvernadura). Po serdaru Staniši Radonjiću, članovi porodice Radonjić negda se zovu i Stanišići, kao što na pr. mitropolit Vasilije u jednoj svojoj predstavci od 27. novembra 1757., zove Stanislava Radonjića - Stano Stanišić, koji je bio unuk „vrhovnog Serdara“ Staniše Radonjića.
Serdar Staniša je imao četiri sina: knez serdara Vukosava, knez serdara Vukolaja, knez serdara popa Jovu (Joko Stanišić) i knez Marka. (Serdar pop Joko se pominje u jednom izvještaju glavnog dalmatinskog providura Dolfija iz 1739. godine „...Drugi od tih serdara (t.j. Joko Stanišić) čovjek je oštrouman i vrijedan, i potčinio je svom uticaju najveći dio glavara tako, da upravo on vlada Crnogorcima, i to despotski“.)
Prepis priložničkog natpisa na (desnoj) prijestolnoj ikoni „Isus Hristos sa apostolima“ u crkvi Sv. Gospođe na Njegušima, 76,5 h 113 cm, rad Maksima Tujkovića iz 1720. godine koji glasi (na originalnom crnogorskom jeziku): „Siju ikonu pisaše sinovi Staniše Popova: Vukosav, pop Vuko, Iovo i Marko, da (dušu) počivšima (pokojnima) ocu Staniši i majci Stani... Bog da ih prosti“. Ovde se, dakle radi o sinovima popa Staniše Radonjića, od kojih je pop Vuko otac kasnijega crnogorskoga guvernadura Stanislava ili Stana koji se spominje u priložničkom natpisu slikara Rafaila Dimitrijevića iz 1756. godine u istoj crkvi i na istom ikonostasu. Pop Staniša popov je inače sin popa Vučete Radonjinoga, a brat popa Nikole - Žutoga i Rada. Upravo od ova tri brata - popa Staniše, popa Nikole Žutoga i Rada, Radonjići se dijele na Stanišiće-Guvernaduroviće, Žutkoviće i Radoviće.
Inače ovaj, umjetnički izuzetno vrijedni ikonostas crkve Sv. Gospođa na Njegušima Rajičevići, koja je i tada bila saborna crkva svih Njeguša, sredinom osamdesetih godina prošloga vijeka je zamijenjen novim - kičastim, u izvjedbi Srpske crkve u Crnoj Gori. O sudbini starog ikonostasa se ništa ne zna, čak ni u republičkom Zavodu za zaštitu spomjenika kulture, iako je crkva Sv. Gospođa „Zakonom zaštićena“. Posljednji materijalni trag guvernadura Radonjića (izuzimajući u arhivima sačuvanu prepisku i to ne svu) je uništen.
U jednom zapisu takođe nalazimo: „Stano je sin popa Vučete, a unuk Radonjin po kome ova porodica nosi prezime Radonjić. Pomenuti Radonja je bio oženjen sa ćerkom ćerke kraljice Jelene“.

Sin Stanov, Vukosav (Vuk Stanišić) pominje se i u pjesmi "Vuk Stanišić i Beg Ljubović", o kojoj se drži da peva događaje iz vremena 1719. godine, Ružica ćerka kneza Nikole, od Grahova, koja je bila primila prsten od Stanišića Vuka, vraća vereniku prsten i prima drugi od bega Ljubovića:

Од како је свијет постануо,
Није љепши цвијет настануо,
Но је данас пољу граховскому;
Настала је лијепа ђевојка,
У Николе од Грахова кнеза,
По имену Ружица ђевојка,
Тако веле и куну се људи:
Да је љепша од бијеле виле
То се чудо чуло на далеко,
То се чуло ломној Гори Црној ;
На Његуше, мјесту господскоме
На бијелу Станишића кулу;
То зачуо Станишића Вуче,
Како чуо на ноге скочио,
А на млађе вику учинио:
„Хитро, слуге, на ноге устајте!
И дебела коња наредише,
Ма ни Вуче не сједи залуду,
Но се спреми на бијелу кулу,
На се меће господско ођело;
Прву тури од свиле кошуљу
По кошуљи три танке ђеферме,
Па доламу са тридесет пуци,
По долами токе колајине,
На њих --- с обадвије стране...

До под кулу од Грахова кнеза.
Далеко га кнеже угледао,
Па на млађе вику учинио:
„Хајте слуге, на ноге устајте!
„Станишића сусретните Вука,
За узду му коња уфатите,
водите га у топло подрумје,
коњу зоби и шенице дајте;...

Проговара Станишићу Вуче:
„Ој Бога ти од Грахова кнеже!
Ми сједимо и пијемо вино,
Не питаш ме што сам долазио
Ти не питаш, ја ти не казујем“.
Одговара од Грахова кнеже:
„Станишићу господско кољено!
Да ми станеш за годину дана
Не бих пито што си долазио....

Стаде Вуче купити сватове
Но ђе среће има и несреће.
Како Вуче са Грахова пође,
Иза њега други просац дође
Са врх Гацка поља широкога
А на име беже Љубовићу,
Те у кнеза поиска ђевојку.
А кнез бегу тако одговара:
О кућићу Беже Љубовићу...


О, Ружице, кнежева ђевојко!
"О ли, цуро, мене послушати:
"Тако тебе добра срећа била,
"Немо узет од Његуша Вука,
"Е ти дајем турску вјеру тврду:
"Ако узмеш Станишића Вука,
"Одвешће те у племе Његуше
"А отале у Ловћен планину;
" Убраће ти буковијех дрва,
"У Котору граду их носити
"Да. се једиш да се хлебом раниш;
"Узми, цуро, мене господара,
"Повешћу те Гацку широкоме,
"Набавити слуге и слушкиње,
"Да ти држе скуте и рукаве
"Кад се шеташ по харему моме?

Они други да жалости нема,.
Зато Вуче не окреће главе
Него такву ријеч проговара;
„Ја сам цури прстен поклонио,
Узела је мене господара,
Ја га више ни справљати нећу.“
У то кнеже на ноге скочио
Из одаје изведе ђевојку.

Својом десном сабљу извадио,
Цури десну руку окинуо.
Па Турчину ријеч проговара:
„Сад Турчине, Беже Љубовићу
Мене рука, а тебе ђевојка
„Ето ти је и срећна ти била.
Па отрча низ бијелу кулу,
Турчин скочи сабљу извадио,
И за Вуком у поћеру пође
Не да Вуку коња уграбити,
Већ побјеже пјешки на опанке
Турчин узе виту бедевију
Па поћера преко поља Вука.
Виђе Вуче да утећи неће,
Обрете се на сред поља равна
Ђе нити је грма нити трна...

http://www.rastko.rs/kosovo/istorija/vasiljevic_muslimani_c.html#_Toc467470699









Last edited by sveznalica on Wed Mar 21, 2012 7:42 pm; edited 2 times in total

sveznalica
Admin
Admin

Posts : 529
Points : 547
Reputation : 1
Join date : 2008-03-24

View user profile

Back to top Go down

Stanislav Vukolajev Radonjić

Post  sveznalica on Wed Mar 21, 2012 3:06 pm


Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

Stanislav Vukolajev Radonjić (Njeguši 1690. - Petrograd, 17. marta 1758.) je bio prvi crnogorski gubernadur od 1756. (1754.[1], 1751.[2]) do smrti 1758. godine. Titula gubernadura dodeljena mu je od naroda na zboru povodom proslave pobede nad Turcima.
Pod komandom serdara Stanislava Radonjića prvi put je turska vojska pretrpela poraz i to je bilo na Bijelim poljanama.


Biografija

Rođen je 1690. u Njegušima (Crna Gora) kao unuk uglednog i moćnog plemenskog glavara pop, serdara, vojvode Stana Radonjića i sin pop, serdara Vukolaja I.
Prva pobjeda Crnogoraca (pod komandom Stanislava Radonjića), nad turskom vojskom (koju je predvodio ćehaja Ahmet-paša) dogodila se na Bijelim Poljanama 1756. godine, gdje je Stanislav pogubio i samog ćehaju. Na proslavi pobjede, Zbor crnogorski na Cetinju je nagradio Stanislava Radonjića (pored već postojećih titula vojvoda-serdar) i titulom guvernadur, koja je postala nasljedna njegovoj porodici. Na ovu pobedu su pozitivno reagovale sve zemlje u okruženju kao i Rusija.
Stanislav Radonjić se, kao ličnost s nesumnjivim političkim uticajem i učinkom, pominje u raznim kontekstima – kao serdar i kao guvernadur. Kao serdar, u ulogama: odlučnog zastupnika crnogorskih interesa u susjednim oblastima; krajnje uzdržanog, ili čak oportunistički nastrojenog političara, osobito kad je u pitanju borba protiv Turaka; vrlo vještog i priznatog diplomate. Kao guvernadur, u ulogama: predsjednika suda; mitropolitovog političkog protivnika, koji s njim dijeli vlast; hrabrog vojskovođe u ratu s Turcima 1756.
Radio je na izradi, obnovi i proširenju crkve Sv. Gospođa i crkvi Sv. Arhandjela na Njegušima, kao i nabavljanju sredstava za obnovu i održavanje manastira na području Albanije koji su pod vjerskom ingerencijom Cetinjske mitropolije. Njegov stariji sin (Vukale) Vukolaj Radonjić II, od njega nasleđuje guvernadurstvo. Posle Vukolajeve smrti, guvernadur je mlađi sin, Jovan Radonjić koga nasleđuje na funciji guvernadurstva njegov sin poslednji crnogorski guvernadur Vukolaj Radonjić III.
Umro je 17. marta 1758. godine u Sankt Petersburgu, gdje je i ukopan uz počasti Ruskog dvora. Na grobu se nalazi Porodični grb Radonjića sa Njeguša.



Zanimljivosti

U osvrtu na pašine pretnje i diktat, guvernadur Stano Radonjić je podvukao da je turski metod pritiska samo još veći podsticaj da se u otporu istraje. Između ostalog, Radonjić je na kraju rekao: „Ono što se od nas traži da uradimo u ovoj našoj veliko nuždi i jadu, jeste da svi do najmanjega treba da hrabro prolijete vašu krv na đedovu zemlju, da bi odbranili našu slobodu. Uzdam se u pomoć Svevišnjega, da će nas ojačati i dati snage našoj vazdašnjoj crnogorskoj hrabrosti i da ćemo pokazati sa neustrašivošću koliko su krepke naše snage, kao što su uvijek u prošlosti naši preci pokazivali.“
Mitropolit Petar I, u svom deseteračkom zapisu Pjesna kako Crnogorci razbiše Turke 1756, pominje imena samo dvojice glavara koji su na tom zboru Turcima rekli „ne“ (stihom: „kami da im damo“), od kojih je jedan serdar Stano Popović (tj. serdar Stanislav Radonjić)

Kada i kako je stekao guvernadursko zvanje

Istaknuti povjesničar Risto Dragićević koji je se naviše bavio guvernadurstvom i guvernadurima u svom ogledu “Guvernaduri u Crnoj Gori 1717. - 1830.”, izražava čak sumnju u to da je priča o razmjeni serdarstva za guvernadurstvo uopšte zasnovano na faktima, pa kaže: “Uostalom, nemamo nikakvih izvora, koji bi potvrdili promjenu guvernadurskog zvanja izmedju Vukotića i Radonjića, pa nije apsolutno nemoguće, da je Stanislav Radonjić, poslije pokazane hrabrosti u borbi s Turcima, u stvari izabran za guvenadura, a da je kasnija narodna tradicija ovaj prelaz guvernadurskog zvanja iz jednog plemena u drugo začinila pomenutom promjenom noževa i pridajom dukata”. Također u dijelu teksta u kome govori da je na Cetinju, 7. II 1755. godine, održan zbor narodnih glavara, na kome je pročitana ruska Gramata od 8. V 1754. godine. U tom tekstu se, uz ostalo, kaže da je sa tog zbora ruskoj carici Jelisaveti poslato pismo, “u kome joj guvernadur Stanislav Radonjić s glavarima zahvaljuje za pomoć, koju je poslala po mitropolitu Vasiliju”. S obzirom na to da se pisma ove vrste smatraju zvaničnim dokumentima, to bi trebalo da znači da je Stanislav Radonjić, na dan kad je, zajedno s glavarima, poslao ovo pismo (7. II 1755.), sasvim sigurno bio guvernadur. Dragićević upućuje na još jednu pretpostavku o tome kada je Stanislav Radonjić mogao stupiti na guvernadursku funkciju. Riječ je o već pominjanoj priči, da je mitropolit Vasilije, radi sprječavanja samovolje i nereda u zemlji, obnovio sud što ga je svojevremeno bio formirao mitropolit Danilo, a koji je “za mitropolita Save” izgleda bio “prestao da radi”, i da je radi povećanja autoriteta tog suda na njegovo čelo postavio guvernadura, “ a taj guvernadur bio je, skoro po svim istoričarima, Stanislav Radonjić”.Pošto je taj sud obnovljen 1751. godine, a na čelu mu je “skoro po svim istoričarima” bio guvernadur Stanislav Radonjić, to bi značilo da je, “skoro po svim istoričarima” Stanislav Radonjić te 1751. godine već bio guvernadur. Također kaže da je u vrijeme dok se mitropolit Vasilije nalazio van zemlje (1752. - 1754). “pored neagilnog mitropolita Save, porastao ugled guvernadura Stanislava Radonjića”, tako da se bez njega “nije moglo riješiti nikakvo važnije pitanje”.
Dušan Otašević, u svojoj knjizi Njeguši kroz vrijeme tvrdi da je Stanislav Radonjić je na guvernadursku funkciju stupio 1754. godine.
Jagoš Jovanović, kaže da to ne bi bilo nemoguće s obzirom na uvjerenje “skoro svih” istoričara da se Stanislav Radonjić, kao guvenadur, nalazio na čelu suda formiranog 1751. godine;
Treći povjesničari, opet, skloni su vjerovanju da je promjenu titula izmedju Radonjića i Vukotića inicirao sam Vukota Vukotić. Razlog za takvu Vukotićevu odluku, po ovim istoričarima, bilo je njegovo nezadovoljstvo faktičkom pozicijom koju je imao u odnosu na druge glavare, tačnije osjećaj nemoći da uspostavi kontrolu nad odveć samostalnim i samovoljnim plemenskim starješinama.
Takvo tumačenje se, može sresti kod N. Dučića, koji piše da je guvernadur Vukadin Vukotić pomenutu promjenu predložio zbog nezadovoljstva “što su plemenski glavari i pored guvernadura zadržali svoju zasebnu i nezavisnu vlast u plemenima”.
Među povjesničarima kojima je blisko stanovište da su Radonjići guvernadurstvo dobili pomenutom razmjenom sa Vukotićima srijeće se još jedna “struja”. Nju čine pobornici pretpostavke da je pomenuta promjena, ako ju je uopšte bilo, mogla biti izazvana i nekim drugim okolnostima.Riječ je,o tome:
-da je, prema jednom izvještaju glavnog dalmatinskog providura (Dolfina) mletačkom Senatu, iz 1739. godine, da medju crnogorskim glavarima “prva mjesta zauzimaju dva serdara, knez Petar Savić i pop Joko Stanišić, koji su potčinjeni guvernaduru Vukadinu Vukotiću”, ali da je drugi od tih serdara, Joko Stanišić, čovjek “oštrouman i vrijedan, i potčinio je svom uticaju najveći dio glavara tako, da upravo on vlada Crnogorcima, i to despotski”. -da je serar Joko Stanišić (ponedak se Radonjići bilježe i kao Stanišići po Stanu Radonjiću - sa Njeguša, poznat još pod imenom Staniša Popov, a koji je bio Radonjića-Stanišića predak), kao čovjek “koji je potčinio bio svom uticaju najveći dio glavara tako, da upravo on vlada Crnogorcima i to despotski”, mogao uticati i na guvernadura Vukadina Vukotića, da svoje zvanje promijeni sa Stanislavom Radonjićem”; -da Vukotić “sigurno nije pristao na ovu promjenu iz uvjerenja, da time nešto više za sebe dobija, već budući uvjeren, da može jednoga dana ostati bez guvernadurskoga zvanja kod tolikoga uticaja sedara Joka, računao je da je opet korisno dobiti serdarsko zvanje, 100 dukata i nož sa srebrnim koricama”.
Kod Dragoja Živkovića, koji, uprkos isticanju velikih zasluga mitropolita Vasilija za rekonstrukciju crnogorskog političkog vrha, zastupa stanovište da su Stanislava Radonjića na guvernadursku funkciju dovela njegova visoka lična svojstva i sposobnosti. Po Živkoviću, “razmjena funkcija” izmedju Radonjića i Vukotića izvršena je po odluci Opštecrnogorskog zbora, održanog na Cetinju početkom XI mjeseca 1756. godine, uoči već najavljenog i sasvim izvjesnog turskog napada na Crnu Goru, s ciljem da se i na taj način doprinese što boljoj pripremi zemlje za odbranu. Tom cilju je uostalom bila podredjena i radi njegovog ostvarivanja je izvršena svekolika pomenuta rekonstrukcija crnogorskog političkog vrha, koja će se, po Živkovićevoj ocjeni, pokazati veoma korisnom. Konkretno, Živković o tome kaže: “Ta rekonstrukcija se odrazila na vertikalu komandnog vrha imenovanog pred oružani pohod bosanske vojske na Vladikat podlovćenske Crne Gore. Naime komandu nad domaćim odbrambenim snagama, preuzeo je guvernadur Stano, čiji je štab sačinjavalo još šest crnogorskih vojvoda. Na izbor Stanislava Radonjića za guvenadura, nesumnjivo su uticali spoljnopolitički razlozi. On je, uz vladiku Vasilija, već do tada, bio najpoznatiji Crnogorac van granica svoje zemlje, sa značajnim diplomatskim iskustvom i kontaktima. Osim toga, Stano je,i pored nerijetkih mimoilaženja s mletačkim vlastima, umio s njima i da saradjuje. Venecija , i kad se ozbiljno na njega ljutila, nije mogla da ga sasvim odbaci, jer joj je mnogo puta bio od koristi, a u neku ruku, čini se i da ga je prihvatala kao svoga građanina. On je u Kavču na Vrmcu imao i dobro imanje s velikim stambenim objektom, a i sinovi su mu jedno vrijeme bili u mletačkoj vojnoj službi. Vasilije je razmišljao da, i pored blokade crnogorske granice od strane Mletaka, Stanovim zalaganjem može doći do deblokade, što bi omogućilo sklanjanje naroda na mletačku teritoriju, kao i u vrijeme Ćuprilićevog pohoda. Sem toga, imao je povjerenja u Stanove vojničke kvalitete i ličnu hrabrost”.
O zamijeni serdarstva za guvernadurstvo (barem kako tvrde pojedini povijesničari), dokaz da do toga nikada nije došlo može nam potvrditi i pismo Petra I Petrovića iz Minska, u kojemu i sam imenuje Stanislavljeva sina serdara Jovana Radonjića (u povijesti poznatog i kao Ivan,Ioan,Joko)koji je i sam poslije očeve smrti postao guvernadur (gubernator, gubernadur). U tekstu pisma se kaže (na izvornom Crnogorskom jeziku): "Godine 1777 bio sam poslan u Rusiju od strane Mitropolita i naroda crnogorskog u društvu sa serdarom Ivanom Radonjićem, da pristupimo carici Katarini II zbog nekijeh narodnijeh potreba. U tijeku šestomjesečnoga našega bavljenja u Petrogradu, mi smo više puta molili, da nam se dopusti viđeti caricu; ali ne samo što ne bismo srećni viđeti caricu, no i njegovu svjetlost knjaza Potemkina viđesmo samo tri puta. Na posljedku prinuđeni smo bili, bez ikakvog uspjeha u našem djelu, ostaviti Petrograd i vratititi se doma, čega mi ikada nijesmo mogli očekivati".
O spoljnopolitičkom angažmanu [uredi]

O spoljnopolitičkom angažmanu Stanislava (Stana) Radonjića , Dragoje Živković najprije piše povodom objašnjenja Radonjićevog zajedničog rada sa mitropolitom Vasilijom, gdje kaže: “Kao mandator crnogorskog naroda, vladika Vasilije u lipnju 1752. godine odlazi na put u Rusiju. Do Beča ga prati serdar Stano-Staniša Radonjić. Razdvojivši se tu od Vladike, on obavlja kurtoaznu audijenciju kod carice Marije Terezije . Razgovor koji je s njom vodio nije poznat. Ispraćen s poklonima i medaljom , serdar Stano odlazi u posjetu papi Benediktu XIV (1740. - 1758.), sa zadaćom i instrukcijom da od njega traži pomoć u iznosu od 50.000 škuda za obnovu i održavanje manastira na području Albanije koji su pod vjerskom ingerencijom Cetinjske mitropolije”. Pominje Živković serdara Stana Radonjića i u kontekstu pripreme Portinog “ratnog mandatora” Hadži Mehmed-paše Kukavice da napadne Crnu Goru, navodeći da i “serdar Stano”, uz mitropolita Vasilija, dobija “zastrašujuća pisma” iz Bosne o tome što Crnu Goru čeka ako se ne pokori Turskoj. Piše o njegovom putu u Rusiju , zajedno s mitropolitom Vasilijem i bratom Đorđijem, gdje kao član crnogorske delegacije u ožujku 1758.] godine sudjeluje u razgovoru sa ruskom caricom Jelisavetom o “čvornim tačkama crnogorsko-ruske suradnje”. Živković, najzad, o serdaru, odnosno guvernaduru Stanislavu Radonjiću, kako smo već naveli, piše i kao o (uz mitropolita Vasilija) najpoznatijem Crnogorcu “van granica svoje zemlje, sa značajnim diplomatskim iskustvom i kontaktima”, koji je “i pored nerijetkih mimoilaženja s mletačkim vlastima, umio s njima i da sarađuje” i kojega Venecija , “i kad se ozbiljno na njega ljutila”, nije mogla da sasvim odbaci, “jer joj je mnogo puta bio od koristi, a u neku ruku, čini se i da ga je prihvatala kao svoga građanina”. Njegova dva sina bila su u četi majora Kaića u Boki, a Serdar je imao i lijepo imanje i veliku kuću u Kavču - Kotor. Povjesničari po ocjeni nauke kojom se bave kažu i da Stanislav Radonjić, postaje toliko moćna i uticajna ličnost da je izdjejstvovao i formalnu podjelu vlasti sa mitropolitom i došao do “polovine pečata”, a to znači i prava veta na svaku odluku s kojom nije saglasan, budući da je neki akt mogao “biti pečatom osnažen” tek s pristankom obije strane, što je bio “čist znak gotovo podjednake vlasti”. Stanislav (Stano) Radonjić s Njeguša, “znameniti” serdar i guvernadur svojim diplomatksim umjećem, vojničkom hrabrošću i mudrim sudovanjem daje snažan pečat razvitku Crne Gore s početka druge polovice XVIII stoljeća.
Zanimljivost [uredi]

"Iz Čeva je turska vojska pokušala da prodre do Cetinja. Pod komandom guvernadura Radonjića, Crnogorci su davali ogorčeni otpor Turcima. Narod je sam palio svoje kuće i sve što bi neprijatelju koristilo. Prvi put se jedna turska ofanziva na Crnu Goru neslavno završila. Jedan domaći izvor, nastao mjesec dana poslije dogadjaja, pisan na Cetinju 28. siječnja 1757. godine, koji je bez sumnje inspirirao guvernadur Radonjić, kojemu se pripisuje da je pogubio samog ćehaju. Svugdje u susjednim zemljama odjeknula je vijest da su Turci pretrpjeli težak poraz u Crnoj Gori. Jedan Splićanin zabilježio je da su "Crnogorci ostali pobjednici jer iz straha Turci su bili prinudjeni da napuste bojno polje na kome su ostavili cio provijant..."
“Pred očiglednom opasnošću Crnogorci sazvaše Zbor na Cetinju, da se posavjetuju kakav stav da zauzmu prema Turcima. Na zboru je prisustvovalo i oko 200 ljudi iz Majina, Pobora i Brajića. Serdar Stano Radonjić je O odluci zbora on je obavijestio kotorskog providura 12. avgusta. Njegovo pismo objašnjava suštinu crnogorsko-turskog rata 1756. On piše: “Prošlog ponedeljnika imali smo zbor na Cetinju, na kome su prisustvovali glavari svih crnogorskih sela. Mnogo sam se trudio da ih uvjerim i govorio sam im da se potčine sultanu... Svi glavari glasno povikaše: nećemo da platimo danak i hoćemo da naviknemo Turke na ovo”. Ovakvo Radonjićevo pismo kotorskom providuru bilo je sračunato i bilo je izvjesno (makar i naivno) političko lukavstvo, u smislu da se pričom o neuspjelom odvraćanju Crnogoraca od rata izvrši svojevrsni pritisak na kotorske vlasti da im prodaju nešto oružja i vojne opreme. Radonjićevo pismo od 12. avgusta 1756. godine, sa navedenim sadržajem, “objašnjava suštinu crnogorsko-turskog rata 1756 “, koji je vođen tek krajem novembra i početkom decembra te godine.
“U osvrtu na pašine prijetnje i diktat, guvernadur Stano Radonjić je podvukao da je turski metod pritiska samo još veći podsticaj da se u otporu istraje. Između ostalog, Radonjić je na kraju rekao (na izvornom Crnogorskom jeziku): “Ono što se od nas traži da uradimo u ovoj našoj veliko nuždi i jadu, jeste da svi do najmanjega treba da hrabro prolijete vašu krv na đedovu zemlju, da bi odbranili našu slobodu. Uzdam se u pomoć Svevišnjega, da će nas ojačati i dati snage našoj vazdašnjoj crnogorskoj hrabrosti i da ćemo pokazati sa neustrašivošću koliko su krepke naše snage, kao što su uvijek u prošlosti naši preci pokazivali”(Dragoje Živković;Op.cit., str.178).
Mitropolit Petar I, na primjer, u svom deseteračkom zapisu Pjesna kako Crnogorci razbiše Turke 1756, pominje imena samo dvojice glavara koji su na tom zboru Turcima rekli “ne”(ili kako tamo piše: “kami da im damo”), od kojih je jedan serdar Stano Popović (tj. serdar Stanislav Radonjić)/Petrovići – pisci, duhovnici, vladari/ priredili Slobodan Tomović i Goran Sekulović, Podgorica 1997, tom I, str.343/.

Crna Gora ne radja za Turke djevojke


Knjigu piše od Bosne vezire,
Pošilja je lomnoj Gori Crnoj
U Manastir na polje Cetinje
Vasiliju Petrović ' vladici:
"O vladiko, crni kaluđere!
Pošlji mene harač Gore Crne
I dvanaest mladih djevojaka
Od dvanaest do šesnaest ljetah,
I SUVIŠE BELU STANIŠIĆA! (sestra Stanišina ,tetka Jovana Stanišića Radonjića guvernadura)
Ako li mi to poslati nećeš,
Kunem ti se vjerom i kuranom
Da ću Crnu Goru poharati,
Porobiti malo i veliko!
Što je muško i staro i mlado
Pogubiću sabljom svekoliko,
Što li žensko mlado i lijepo
To će biti u ropstvo uzeto."
Kad vladika knjigu razumio,
Od jada je suze oborio,
Odveć što mu za đevojke piše.
Pak sakupi od zemlje glavare,
Glavarima knjigu kaževaše
I ovako riječ govoraše:
Crnogorci, moja braćo draga'
Ako harač i djevojke damo,
Ja u Crnu stojat' neću Goru
Jer slobode imati nećemo,
Ni junačke slave i poštenja.
Nego ćemo uv'jek ostanuti
Pod sramotom u nevolju tešku.
Vi nećete biti gospodari
Ni od sebe ni od svoje đece,
Ni od svojih mladijeh ljubovcah,
Ni od njive niti ploda njena."
Kad glavari knjigu vidiješe
I kad ovu riječ razumješe,
Svaki misli šta će koji reći.
Veli Milić protopope Jovo:
"Ja govorim - kami da mu damo!
Jer sam volim izgubiti glavu,
Neg' sramotno vijek vjekovati."
REČE SERDAR POPOVIĆU STANO: (u tom momentu još uvijek serdar, a poslije bitke gubernator)
"I ja velim da mu kami damo!"
Svi ostali ovo potvrdiše
I zakletvu strašnu učiniše-
Da mu nigda ništa neće dati
Do studena i trvda kamena
I živoga ognja iz pušakah.
To vladika jedva i čekaše,
Pa veseo pero prifataše
I veziru tako odgovara:
"Čudim ti se, bosanski šljivaru!
Što budališ i u knjigu pišeš
Da ti pošljem harač Gore Crne
I dvanaest mladih đevojakah
Poslaću ti za đevojke mlade
Od veprovah dvanaest repovah,
A ZA SAMU BELU STANIŠIĆA
Od ovnovah dvanaest rogovah,
Da to nosiš na turbanu tvome,
I suviše dvanaest kamenah
Da ih pošlješ caru za harače.
Neka znate šta je Gora Crna
Da za Turke ne rađa đevojke,
No za svoju đecu Crnogorce,
Koji bi se prijed iskopali
Nego jednu tebe ustupili,
Jednu staru, ćoru i sakatu,
A kamoli mladu i lijepu.
Pak nam udri kad gođ ti je drago!"
Kad veziru knjiga dopanula
I kad začu što mu knjiga kaže,
Od velikog jada i čemera
Za bradu se rukom ufatio,
A o patos nogom udario
I srdito vojsku sakupio-
Od sve Bosne i Hercegovine,
Po izboru đe je junak bolji,
Pak ćehaju doziva svojega:
"O ćehaju, vjerna moja slugo!
Eto tebe silnovite vojske
Četrdeset i više hiljadah,
Idi, slugo, lomnoj Gori Crnoj,
Robi, pali sela i plemena,
Što je muško i staro i mlado
Sve sijeci, nikoga ne pušti.
A što žensko vidiš po prilici,
Mlado robi, i na silu turči,
Doved' meni robinje lijepe.
A ostali šićar što dobiješ-
Od njega ti ništa uzet' neću."
Crnogorci vojsku dočekaše
Na granicu od Hercegovine,
Pram bijela Onogošta grada,
Tu se biše za petnaest danah.
Ali evo muke i žalosti
Za junake mlade Crnogorce,
Nestade im praha i olova,
A kupit' ga nigđe ne mogahu,
Jer Mlečići bjehu zabranili
Pod kastigom samrti žestoke
Da im nitko ništa ne prodaje.
No brane se dob'jenom džebanom
Što na mrtve Turke nahodiše
Koji u tom boju pogiboše.
Dokle Turci na Kčevo dođoše,
Na krajično mjesto crnogorsko,
Tu stadoše tri neđelje danah.
No Bog posla, bilo njemu fala!
Od Primorja dobra prijatelja
Koji noćno dođe i dodade
Nekoliko hiljadah fišekah,
Bog mu dao duše spasenije!
Crnogorci kad to vidiješe,
Učiniše hisku i veselje,
Od radosti igrati stadoše,
Pjevajući pjesne od pobjede,
Što' no bude srca na junaštvo.
Jedno jutro u zoru bijelu
Halaknuše, Boga spomenuše
I na tabor turski udariše,
Razagnaše Turke na buljuke,
Ćeraše ih gorom i planinom
Od zorice do mrkloga mraka.
Kad ugnaše Turke do Broćanca,
Blizu b'jela Onogošta grada,
Tu ćehaju rane dopadoše,
Ranjena ga Turci unesoše
U bijela Onogošta grada,
Da on kaže od Bosne veziru
Kakvo mu je bilo putovanje
Za đevojke u Karadagliju,
I koliko vodi đevojakah
Da mu ne bi koju potajili,
Ol' za ljepšu ružnu podmetnuli.
Vako, brate, junaci se brane,
Prije panu nego se prepanu,
Prije udre no Turci s'nadaju.
I odole svakojako njima,
Jer pravicu sam Bog potpomaže,
Pak nam zdravo, slavni Crnogorci,
Dušmani im klanjali se mišci,
Koja vazda svoju vjeru brani,
I braniće do suđena dana,
Kad će Ristos prigledati svoje!

sveznalica
Admin
Admin

Posts : 529
Points : 547
Reputation : 1
Join date : 2008-03-24

View user profile

Back to top Go down

Vukajlo (Vukale) Radonjić

Post  sveznalica on Wed Mar 21, 2012 3:28 pm

Vukajlo (Vukale) Radonjić
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

„Vukajlo Radonjić“ (u zapisima i kao Vukale, Vukolaj I, Stanišić), 1745. - 1764. rođen na Njegušima - brat kasnijeg guvernadura Jovana Radonjića i sin guvernadura Stanislava Radonjića, spominje se kao guvernadur od 1758. do 1764. godine.
Pošto se u crnogorskoj istoriografiji izbjegava navođenje Vukala Radonjića kao guvernadura (kako se ne bi uspostavilo saznanje o porodici guvernadura Radonjića kao dinastiji, jedan od retkih istoričara koji se bavi uopšteno pitanjem guvernadura i guvernadurstva u Crnoj Gori i nastojeći da svoje uvjerenje da je Vukale Stanišić - Radonjić "po svoj prilici" bio guvernadur "oko" 1761. godine, potkrijepi bar nekim argumentom, poziva se na dva izvora:
Jedan izvor je Diploma guvernadura Jovana Radonjića od 20. avgusta 1770. godine, u kojoj se navodi da je (na izvodrnom crnogorskom jeziku) „Po smrti že Stanislavovi titulovat i pozdravlen sin ego starši Vukolae tem že činom guvernaturskim i po smrti guvernatora Vukolaja titolovan i pozdravlen preuzvišenim guvernaorom brat jego manši njine častlivo pravlašti Jova“, ili u prijevodu „po smrti Stanislavljevoj imenovan je i pozdravljen sin njegov stariji Vukale, pa je ti činom guvernadurskim poslije smrti guvernadura Vukolaja, tituliran i pozdravljen preuzvišenim guvernadurstvom njegov mlađi brat, Jova (Jovan Radonjić).“ Ova Diploma postoji i na italijanskom jeziku i takođe u prevodu glasi da je poslije Stanislavljeve smrti postavljen za guvernadura „sin mu Vukolaj, a iza smrti ovog na to zvanje bio je izabran njegov brat, sada vladajući Jovan (ora il Regniante Giovanni.“
Drugi izvor Dragićević nalazi u presudi o izmirenju Uglješića i Prentovića, „koja je datirana 3. VI 1761. godine u Brajićima, a potiče od Vukala Stanišića “. Dragićević kaže da u Cetinjskom arhivu nije naišao na dokument u kome je zabilježeno zvanje ovog Vukala Stanišića, ali smatra da to ne dovodi u pitanje činjenicu da je on bio guvernadur. Ubjerenje da je Vukale Stanišić bio guvernadur iz porodice Radonjić, on objašnjava, s jedne strane, time da su „sve važnije presude potpisivali na prvm mjestu guvernaduri“ i s druge strane, time „da se Radonjići često zovu i Stanišići, pa je vjerovatno da i ova presuda potiče od novoizabranog guvernadura, nasljednika Stanislavova, Vukolaja ili Vukala.“ Na razmišljanje da pomenuti Vukale Stanišić - Radonjić možda jeste bio guvernadur, s tim što je njegovo guvernadurstvo „bilo kratkog vijeka“, Dragićevića navodi sadržaj jednog članka Marka Dragovića, u kome se pominje neko pismo novoga guvernadura Vukotića od 6. mjeseca 1762. godine. Sadržaj tog pisma je, naime, motivisao Dragićevića da obrati pažnju na još jedan momenat relevantan za smjene na guvernadurskoj funkciji u tom periodu. U pismu se, kako navodi on, govori o tome da se u Rusiji nalazi grupa samozvanih crnogorskih glavara, među kojima i sin Stana Popovića Radonjića, guvernadura umrlog u Petrogradu, a unuk Staniše Popova, „koji je sebe nazvao Stanislavom Radonjićem.“ Držeći da su navodi tog Vukotićevog pisma tačni, Dragićević zvodi zaključak da je brat Vukolaja Stanišića-Radonjića, kojega je smrt spriječila da duže bude na funkciji guvernadura, „nezadovoljan što je izbor (u nasleđivanju te funkcije) pao na Vukotića, a ne na njega, pokušao možda sa još nekoliko nezadovoljnika, da pomoćuraznih dokumenata i uticaja Rusije dođe do tog zvanja ili do kakvih nagrada.“ Međutim, Radonjićev odlazak je bio iz drugih ličnih potreba. Naime, Vukale je htio preuzeti ostavštinu njegovog oca ( Stanislav je umro u Sankt Petersburgu 1758. godine, ali je vladika Vasilije pomislio da ovaj Radonjić ima nekakve drugačije namjere oko preuzimanja „zemaljske vlasti“ u Crnoj Gori. Tek nakon dvije godine vladika Sava iz manastira Stanjevići 5. I 1760. godine piše pismo majoru Stefanu Šaroviću- Petroviću (oženjenog inače sestrom guvernadura Stanislava Radonjića, Katarinom Radonjić), u kojem se tačno vidi razlog odlaska u Rusiju Vukala Radonjića.
(Na originalnom izvornom crnogorskom jeziku pismo glasi): Najprije u naslovu pisma stoji - „Adresa: Visokorodnomu gospodinu majoru Srefanu Petroviću u Triješće ali gde se nađe. Zatim: Majoru Stefanu Petroviću - Vladika Sava, Stanjevići, 5. 1. 1760. Presvijetli i visokorodni gospodine, gospodine moj mili. Razumljenli smo ot gospodina Đura Jovova e ste prijahali na Trst. Zato ne manjkam ispunit moj dug i pozdravit Vaše presvijetlo gospodstvo, koji Ve željno pozdravlamo i umiljeno, i Vaše gospodstvo, tako i vašu gospoždu suprugu, a našu rodicu, i pozdrav i blagoslovenije vam ljubazno prišiljemo. I čudim se ovoliko vremena pasa da nas ne pozdraviste jednijem malijem listom. Zaboravili ste našu ljubav konačno. To viđu. A neki duraci prosipali nepravdu na nas njihovijema smradnijema ustima i njihova djela skazivali i na mene govorili... A sad nekiѕi koji tamo pođoste napuniste lažah svu Rusiju. Ni se zna starijega, ni mlađega, no sve jednako. A što su mene nepravdom pronosili, nijesu mene no sebe. A oni su lagali kako črti. Sada davam na znanje Vašemu gospodstvu kako ide Vukolaje Stanišić, isti rodni sin gospodina gobernatora Stanislava Stanišića, i njegova braća Vašemu visokorodiju i vašoj suprugi, a ihovoj plemenici i sarodnici, poradi da im predate njihovo imenije: zaklade, haljine, aspre, medalje, sve što je ponio pokojni guvernator, otac isti Vukolajev, i sve što je ostalo ot njega. On je njegov isti sin i njegov našljednik. I ja te molim, i Vaše gospodstvo i Vašu suprugu, to mu sve očino dajte, zašto kad ne biste to dali, ta bi kušća i đeca pokojnoga governatora propala sasvijem. No kad Ve Bog tu donio, to mu predajte da dalje ne ide. A za drugo ti ne pišem, no će ti usti skazat sve isti Stanišić. Arhiđakon Stefan odaje Vašem visokorodiju poklon i pozdrav. Tako i Vašoj suprugi. I Vam želim svakoga dobra i poštenja, i mir Hristov, i blagođet Božja sa Vami da budet“
Da Dragićević nije bio jedini koji govori o „više o tri guvernadura iz porodice Radonjić“,potvarđuju i autori Istorije Crne Gore (Stanojević i Vasić). Naime, oni kažu da je na narodnom Zboru na Cetinju 17. X 1767. godine, na kome je „u prisustvu četiri hiljade ljudi, ili svakog odraslog -Crnogorca, svečano pročitana Šćepana Malog“ poruka iz Maina, u kojoj “samozvanac“ postavlja uslove crnogorskim glavarima (potpuni mir, protjerivanje ubica lopova izvan zemlje i drugo) pod kojim će im dozvoliti da ga posjete, takođe izabran guvernadur Crne Gore, mladić Joko Stanišić - Radonjić, brat poginulog guvernadura Vukala”. Vukale se u ovoj knjizi, dakle, ubraja u guvernadure. Njeni autori ne negiraju tačnost navoda u pomenutoj Diplomi guvernadura Jovana Radonjića, na koju se Dragićević poziva, ne osporavju ni njegovo pisanje o presudi od 3. VI 1761. godine, na kojoj je bio potpis Vukala Stanišića, ne kažu ni da Vukale Stanišić nije Vukale Radonjić, t.j. da se Radonjići ponekad potpisuju kao Stanišići.
U osvrtu na jednu Predstavku Luke Radonjića ruskom konzulu Stremouhovu u Dubrovnik, s kraja 1856. godine, u kojoj se spominje Vukolaj I, „prethodnik guvernadura Jovana“, Dragićević kaže: „Kada sam radio Monografiju o guvernadurima (1925. g.) pretpostavljao sam, da je on mogao biti kratko vrijeme guvernadur. Ta moja pretpostavka osnivala se na jednom podatku iz Registra Cetinjskog arhiva, koji mi je tada jedino i bilo moguće pregledati. U tom Registru piše, da je jednu presudu od 3.VI 1761. godine pisao Vukale Stanišić, a kako su narodne presude prvi potpisivali guvernaduri, vjerovao sam da taj Vukale može biti guvernadur iz Diplome guvernadura Jovana od 20. avgusta 1770. godine.“ Inače, i Luka Radonjić (Luka Sava Perova Vukolajeva) piše o Vukolaju I, kao čovjeku koji, ni kao ni guvernadur „iza njega“ Jovan Radonjić, nije štedio sebe, već je vazda bio spreman svojom krvlju „posvjedočiti ljubav k rodnoj zemlji i privrženost pokroviteljici Rusiji.“
Najzad i u ovom vjeku, Miloš Krivokapić u svom delu „Refleks poluglasnika i jata u pismima serdara i guvernadura Radonjića“ navodi istraživanje govora t.j. izvornog starocrnogorskog jezika iz pisama sva četiri guvernadura “...u pismima guvernadura Staniše, Vukala, Jovana i Vukolaja...”

sveznalica
Admin
Admin

Posts : 529
Points : 547
Reputation : 1
Join date : 2008-03-24

View user profile

Back to top Go down

Guvernadur Jovan Radonjić

Post  sveznalica on Wed Mar 21, 2012 3:37 pm

Jovan Radonjić (1748. - 8. srpnja 1803.), crnogorski gubernadur.
Radonjić sa nepunih sedamnaest godina naslijeđuje gubernadurstvo u Crnoj Gori 1765. godine poslije smrti starijeg brata Vukolaja I.. Neki su mu osporavali pravo naslijeđa gubernadurstva koje je trebao naslijediti od oca gubernadura Stanislava Radonjića, tvrdeći da je to pravo izborno. Jovan je 1770. prihvatio i opciju izbora. Bio je gubernadur sa najduljim "stažem" u Crnoj Gori, i prema nasljednom, i prema izbornom pravu. Biran je uzastopce devetnaest puta na po dvije godine, ukupno 38 godina, sve do svoje smrti 1804. godine, kada je gubernadurstvo naslijedio njegov sin, posljednji crnogorski gubernadur Vukolaj Radonjić, koji je također formalno izabran.

Pobjeda nad Mahmud-pašom Bušatlijom [uredi]

Pod komandom vladike Petra I. i gubernadura Jovana Radonjića, prvo 11. srpnja 1796. u Martinićima, a zatim iste godine u boju na Krusima 22. rujna crnogorska vojska odnijela je pobijedu nad vojskom Mahmud-paše Bušatlije, u kojoj je Mahmud-paša i poginuo. Postoji i pjesma "Pjesn černogorska", tiskana u Trstu 1803. godine koja izvanreno opisuje tijek bitke.
Sve guvernadurove bitke [uredi]

Povjesničari izbjegavaju obavezu da kažu da je upravo guvernadur Jovan Radonjić bio jedina ličnost koja se od Mahmud-pašinog prvog udara na Crnu Goru do Bitka na Martinićima i Bitka na Krusima pominje kao čelnik crnogorske vojske u svim akcijama, jedini zapovjednik crnogorske vojske kome se povodom svih vojnih pitanja i akcija u tom periodu obraćaju i domaći glavari i strani vojni zapovjednici, ratnik koji bitkama na Martinićima i Krusima nije izvršitelj mitropolitovih naredbi, nego s mitropolitom dijeli zapovjedništvo, kako to i sam B. Pavićević piše u svom tekstu O prvom pohodu Mahmuta Bušatlije na Crnu Goru 1796., tiskanom 1956. godine.
Doda li se svemu tome da mitoropolita nije bilo u ratovima sve do Martinića i Krusa, a to je punih 12 godina nakon hirotonije, da je unatoč tome što je preuzeo slavu za te sjajne pobjede i taj ratni angažman radio po pola s guvernadurom Jovanom Radonjićem, da je s guverndurovim nasljednikom na toj funkciji (Vukolajem Radonjićem) također po pola dijelio sve vojne, diplomatske i državne poslove izuzev rada na pripremama skupština čiji je zadatak bio da smijene guvernadura, eto znatno mršavijeg rezultata njegove angažiranosti od guvernadurove na važnim društvenim i državnim poslovima.
Zanimljivosti [uredi]

Gubernadur Jovan Radonjić je neposredno pred svoju smrt donio iz Beča tiskaru i doveo komisiju koja bi procijenila gdje bi se ona izgradila, ali je od vladike bio optužen da je doveo austrijske špijune da procijene koliko vrijedi Crna Gora, optužujući gubernadur da će je "prodati ćesaru". Tako je gubernadur Jovan odustao od tiskare i prodao je nekomu u Boki.
Kada je Mahmud-paša Bušatlija raspisao nagradu za glavu gubernadura Jovana, a njemu samom poručio da će mu je najvjerojatnije sam posjeći i spaliti na Cetinju, kao i njegov dom, gubernadur je sam popalio svoje kuće kako se ne bi Bušatlija hvalio time. Poslije pobjede na Krusima, Jovan piše Dvoru u Beču kako mu trebaju nadoknaditi štetu koju je pretrpio paleći vlastitu kuću. Car mu je povoljno odgovorio, jer je bio zadovoljan ishodom bitke i zaustavljanju osmanlijskog ratnog naprijedovanja.
Najžešće osude da je gubernadur Jovan Radonjić bio taj koji je na širenju austrijskog utjecaja radio i bio jedini optuženik za "izdaju", možemo opovrći time što je on zajedno sa Petrom I Petrovićem i prvim serdarom Ivanom Petrovićem sačinjavao delegaciju koja je 1799. godine izradila "Konvenciju" za austrijsku vladarku o priznavanju austrijskog pokroviteljstva nad Crnom Gorom.Mora se reći da je u njenoj izradi najvjerovatnije najviše sudjelovala najumnija glava u delegaciji-arhimandrit Petar I Petrović Njegoš, a okrivljen Jovan Radonjić. (O ovome vidjeti u djelu B.Pavićevića "Petar I Petrović Njegoš", kao i u kod Čubrilovića "Crna Gora i rusko-austrijski ugovor", u Ispisima iz Bečkih državnih arhiva.)
Pierre Marche 1912. godine prenosi natpis sa Jatagana guvernadura:"Sie nož ot Jovana Radonjića, guvernatora nad svom crnogorskom nacijom " 1777.
"O, veliki Samostvoritelju, pomozi jadnome, no junačkome crnogorskom narodu, održi ga u slozi i viteškom poštenju!"
Za razliku od mitropolita koji je ranije dobijeni novac potrošio, guvernadur Jovan Radonjić u pismu kotorskom providuru 29. travnja 1782. godine, čiji sadržaj objavljuje Tomica Nikčević, što ga je napisao u vrijeme "kad je zaprijetila opasnost od turskog napada", traži od adresata "deset miljara hljeba, jedan miljar praha i jedan miljar olova" pa naglašava: )na izvornom crnogorskom jeziku..."Ako ga ne bi ktio prevedri Senat darovati, ja ću vi učiniti skrit verho mojijeh dobarah što imam u vaš štat i što ću vi poslati makar duple zaklade". Guvernadur, prema ovom pismu nije samo neko ko traži pomoć za Crnu Goru kad joj je najpotrebnije, nego i jedini crnogorski glavar koji nudi svoje imuće u zalog, samo da se tražena pomoć dobije.
"Stega je, na primjer, kaže Dušan Lekić, pozivajući se na Dušana Vuksana, proizašla iz zakletve katunskih glavara, koju je u zakonsku fomu ukalupio ruski komesar đakon Aleksije, a mitropolit Petar ju je dopunio "samo utoliko što je u nju ugradio riječi koje se često ponavljaju: `izdajnik`, `Juda`, `Vuk Branković` itd."(Dušan Lekić Op. cit., str. 106)."Stega je stvarno napisna Aleksijevom rukom, ali misli unesene u nju nijesu bile njeove...". B. Pavićević kao dokaz više uz svoju tvrdnju navodi i podatak da su "tekst Stege potpisali guvernadur Jovan Radonjić, serdar Ivan Petrović, knez Vuko Bogdanović i ostali svi glavari ‚'od sve Crne Gore'"(Branko Pavićević: Petar I Petrović Njegoš, str. 165-166; u Dr Radovan Radonjić: Guvernadursko-mitropolitska kontroverza u crnogorskoj istoriografiji, str. 292).

*Guvernadursku funkciju od približno 1767. do smrti 1802. godine obavlja Jovan-Joko Radonjić, sin guvernadura Stanislava, a brat guvernadura Vukala, a nakon Jovanove smrti, pošto je od 1770. godine guvernadurstvo bilo ustanovljeno kao nasljedna funkcija i zvanje u kući Radonjića, nakon proteka od dvije godine, 1804. godine guvernadur je i zvanično postao Vukolaj-Vuko Radonjić, Jovanov sin, koji će biti guvernadur, s izvjesnim problemima tokom 1817. i 1818. godine, sve do „ukidanja“ guvernadurstva 1831. godine. Iz pregršta istoriografskih podataka i njihove svestrane analize može se saznati, između ostalog i sljedeće: -da su guvernaduri Stanislav, Jovan i Vukolaj Radonjić bili crnogorski vojskovođe, hrabri i herojski i odvažni pobjednici na mnogim bojnim poljima koji su proslavili crnogorsko oružje; -da su bii kao predstavnici najviše svjetovne vlasti, apsolutni bespoštedni žrtvenici, na oltaru domovine Crne Gore; da su davali vlastitu imovinu kao zalogu, jemstvo da će se u datim istorijskim prilikama vratiti dug susjedu, ako im pruži traženu pomoć; da je jedan od njih (Jovan) vlasititu kuću zapalio samo da to neprijatelj-varvarin (Mahmut-paša Bušatlija) ne bi uradio umjesto i prije njega; -da guvernaduri Radonjići nijesu ništa manje u svome vremenu, ako ne u pojedinim situacijama i više, svojim konkretnim djelima, kao vojskovođe, realni i pragmatični političari, državnici, diplomate, legalni i legitimni nosioci svjetovnog oblika državno-političke, guvernadursko-sudske, vojne, predstavničke i zakonodavne vlasti u zemlji, potvrdili i dokazali svoju ljubav i odanost Crnoj Gori, njenoj državnoj nezavisnosti i nacionalnoj slobodi od mitropolita iz kuće Petrovića; da je guvernadur Jovan Radonjić šef crnogorske delegacije u susretu s austrijskom caricom Marijom Terezijom, da je jedan od autora čuvene „Bečke konvencije o crnogorsko-austrijskim odnosima“ iz 1779. godine, itd.
Takođe, guvernadur Jovan Radonjić uvijek heroj i ratnik, je vojni komandant na bojnom polju u pohodu Turaka 1768. godine i kasnijim invazijama Mahmud-paše Bušatlije na Crnu Goru; prvom pohodu na Crnu Goru 1758. i da je ravnopravno s Petrom I Petrovićem 1796. godine igrao vodeću ulogu u odbrani zemlje i vojnoj pobjedi Crnogoraca na Martinićima i Krusima. U vrijeme napada Mahmud-paše na Crnu Goru 1785. godine glavnu ulogu u odbrani zemlje imao je guvernadur Jovan Radonjić, uz njega i serdar Ivan Petrović, a u to vrijeme mitropolit Petar bio je van Crne Gore, boravio je u Rusiji i bio daleko od bojnog polja. Dosadašnja crnogorska istoriografija izbjegava obavezu da saopšti: „da je upravo guvernadur Jovan Radonjić bio jedina ličinost koja se od Mahmud-pašinog prvog udara na Crnu Goru, do bitaka na Martinićima i Krusima, pominje kao čelnik crnogorske vojske u svim akcijama, jedini zapovjednim crnogorske vojske kome se povodom svih vojnih pitanja i akcija u tom periodu obraćaju i domaći glavari i strani vojni komandanti, ratnik koji bitkama na Martinićima i Krusima nije izvršilac mitropolitovih naredbi, nego sa mitropolitom dijeli komandu (i to mitropolit nad jednom trećinom, a guvernadur nad dvije trećine vojske)“.
Nesporno je da je postojala istorijski politička surevljivost, rivalitet i konkurentska borba za svjetovnu centralnu, najvišu vlast u Crnoj Gori između guvernadura Radonjića i mitropolita Petrovića, ali nju treba posmatrati u kontekstu normalnog, u istoriji toliko puta iskustveno potvrđenog i ponavljanog fenomena. Štoviše i legalne i legitimne političke borbe za inprimaturu u vlasti, sukoba različitih koncepcija oko uređenja i vršenja vlasti, unutrašnjih i spoljno-političkih programa, strategija i akcija oko daljeg razvoja crnogorskog društva. Međutim, nikako ne može ostati kao vjerodostojna, nametnuta hipoteka da su konačni gubitnici u toj borbi, (koja se završila „ukidanjem“ guvernadurstva, zatvorom, suđenjem, progonstvom guvernadura Vuka Radonjića, rušenjem i paljenjem njegovog doma na Njegušima, i pobjedom mitropolitstva) ono što su pobjednici i apologetičari sudova pobjednika izrekli u vrijednosnom smislu o njima, guvernadurima Radonjićima.
Istoriografija u analizi guvernadursko-mitropolitskog rivaliteta i konflikta ne smije apstrahovati, prenebregnuti i izostaviti istorijsku činjenicu da je, na osnovu diplome, gramate iz 1770. godine guvernadur Jovan Radonjić bio najviša vlast u zemlji kao inokosni predstavnik vrhovne centralne vlasti, zapravo poglavar države, legalni i legitimni crnogorski suveren;

Savremena crnogorska istoriografija trebalo bi da napravi otklon od pristrasnih sudova i neutemeljenih ocjena koje su dosad izrečene na račun guvernadurstva Radonjića. Jer činjenice govore da su mitropolit Petar I Petrović Njegoš i guvernadur Jovan Radonjić od 1796. pa nadalje vršili, najublaže rečeno podjednaku i podijeljenu vlast u Crnoj Gori, da su dakle, dijelili vlast, da mitropolit nije bio naredbodavac guvernaduru, da je zakonik „Obšci crnogorski i brdski (1798. i 1803.)“, taman toliko guvernadura Jovana Radonjića koliko i Petra I, da taj zakonik nije ispravno zvati „Zakonik Petra I“, jer, „ako se ne zna sasvim tačno ko ga je napisao, ali se sasvim tačno zna da ga je prvi potpisao guvernadur Jovan Radonjić“. Zatim, znamenita „Stega“ iz 1796. godine, je potpisana od strane guvernadura Jovana Radonjića, serdara Ivana Petrovića, kneza Vuka Bogdanovića i ostalih glavara „od sve Crne Gore“.


PJESN C(E)RNOGORSKA
Knjigu piše Mahmute vezire,
Arbanas je a od turske vjere,
On je piše baš u Skadru gradu,
Knjigu piše gladi svoju bradu
Pak je šilje on u Goru Černu,
Baš vladiki gore u Cetinju.
"Jesi l čuo, cetinjski vladiko,
Naći će te čudo preveliko.
Ti se prođi ot mojih zemalja.
Da t' ne nađe velika nevolja.
Prođi de se, ti vladiko, Brda,
Moje zemlje da t ne sretne bjeda,
I Pipera i Bjelopavlića,
I ostali(h) svi(h) turskih brdića,
Koji tebe donose darove,
Odstupaju ot moje d(e)ržave,
Tri careva zatvoriše grada.
Spuža s Virom i Nikšića tv(e)rda.
Sakupiću moju silnu vojsku;
I pješake i još četu konjsku,
Sva ću ona B(e)rda poharati,
sve izjesći, u ropstvo odvesti".
Mitropolit tad knjigu pročita
I razumje što Mahmute prijeti.
Knjigu čita Petrović Vladika,
C(e)rnogorcev i slava i dika.
Knjigu piše gubernator Joku,
Njemu šalje upravo u ruku.
"Vitez Joko, c(e)rnogorska glavo!
Odi b(e)rže ti k meni upravo,
K meni, bane, u Manastir b(e)rže,
Od vezira meni knjiga stiže,
Da će vezir na nas udariti.
Da će zemlje naše porobiti".
Kako mbanu sitna knjiga dođe,
U Manastir on k vladici pođe.
Vladika ga lijepo dočekao,
Od vezira knjigu pročitao,
Knjigu čita a suze proliva.
Bana Joka u lice cjeliva,
"Sad što ćemo c(e)rnogorska glavo!
Promisli se i rasudi pravo.
Duhovna sam ja persona bane!
I ne želim da nam ljudstvo gine,
Ni da s' ruši naše c(e)rkve svet,
Nit' hristjane u ropstvo da vode.
C(e)rkovno bi ja sve blago dao,
Da b' vezira smiriti mogao".
Na to Joko odgovori tiho,
I vladiki besjedi ovako:
"Ne bojmo se mi, vladiko sveti,
Neće Turci nama dosaditi,
Nit' će B(e)rda naša poharati,
Niti c(e)rkve svete razoriti.
Po nahija knjige da razšljemo
Poglavare amo da zovemo,
Savjet skupa mi da učinimo,
Kud će koji da se naredimo.
Da idemo u Bjelopavliće,
B(e)rže - bolje, nego vezir dođe".
Kad vladika riječi saslušao,
Od veselja na noge se digao.
"Čini, bane, što je tebi drago,
Nit' štedimo mi c(e)rkovno blago".
Darova mu konja najboljega,
Da ga nema brate u mnogoga.
Po Nahijam' knjige raspisaše,
Poglavare k sebiu sakupiše,
svi zajedno vjeru zadadoše,
Jevanđelje sveto cjelivaše,
Da B(e)rđane braću ne izdadu,
Nit' se Turkom ne dadu pod vladu.
Tri hiljade sakupiše vojske,
Pak odoše protiv sile turske,
Otidoše u Bjelopavliće,
Da čekaju turske agariće,
Čekaše ih na nedjelju dana,
Tursku vojsku uglede zarana.
Pade vezir više Spuža grada,
Ima vojske trideset hiljada.
Šest hiljada posla na Nikšiće,
Na Plješivce da udare hoće,
Da razmetnu mlade C(e)rnogorce,
Da saspude kao kurjak ovce.
Divno Joko al' razredi vojsku,
Za ud(e)ržat onu silu tursku.
I postavi buljubaše vojsci,
Sve po izbor koji su junaci.
Od Cetinja Martinović Pera,
On s' ne boji arbanaska zvjera, (s=dz)
Iz nahije Đurašković Luka,
Od oružja ne trepti mu ruka,
I deliju Petra od Strugara
Za njeg' nitko neka se ne stara.
Od Njeguša barjaktar Mijata,
Baš junaka dobroga od rata.
Od Bljevlica vojvodu Vuksana,
Baš deliju, brate poizbrana.
Na barjake razdijeliše vojsku,
Da udare na tu silu tursku.
A kad dođe petak turski svetac,
Skoči vezir baš na jedan hitac;
Tek udari na Bjelopavliće,
Baš na selo, brate, Martiniće.
Martiniće selo opališe,
C(e)rnogorce istom razdražiše.
Pak udriše mladi C(e)rnogorci,
Kao oni razdraženi vuci,
Bili su se od jutra do podne,
Svak' se d(e)rži dobro da ne padne.
Sivi soko gubernator Joko,
Bodro junak otvorio oko,
"A gdi ste mi, braćo C(e)rnogorci!
Sad se kaž'te, da jeste junaci,
Potergnite vaše ostre mače,
Turska majka nek' danas zaplače".
Kad junaci mač(e) potergoše,
Pak na Turke složno napadoše,
I svu onu silu zametoše,
Mnogi Turci nesrećno padoše.
Zelena se obagrila trava,
A od krvi i od turski glava.
Ljuti rana i vezir dopade,
Zamalo mu i život ostade.
Pogibođe dva paše careva,
I četiri alajbega prava,
Tri kadije velike careve,
Izgubiše svoje gorde glave,
Sedamdeset i četiri age,
Pogubiše svoje glave drage.
I još k' tome pet hiljada vojske,
I ostali bježe bezobzirke,
Bježe Turci niz tu rijeku Zetu,
Da b' utekli Skadru gradu kletu,
Ostadoše mladi C(e)rnogorci,
Slava Bogu i Bogorodici,
dosta turska sakupiše blaga,
I oružja braćo moja draga!
Sedamdeset i sedam barjaka,
I ostale robe od Turaka.
Zdravo su se doma povratili,
I junačke pjesme popjevali.

Malo zatim vrijeme postojalo,
Nit' je dana mnogo potom prošlo,
Al' veziru ne dade sramota,
Čini mu se da to nije dosta,
Nego opet sitnu knjigu piše,
I u knjigu ljutim jadom diše,
Te je šilje gubernator Joku,
U Njeguša dođe mu u ruku.
"O ti Joko c(e)rnogorski kralje!
V(e)rlo ste se posilili brale!
I razbiste moju hrabru vojsku,
Pobiste mi glavare na boju.
E da s momče, ti zaboravio,
Kade sam ti dvore razorio?
Na Cetinju c(e)rkvu oborio,
I u bjekstvo sve sam ovratio!
Evo opet idem na Njeguše,
Poharaću sve do same duše.
Dvore ću ti opet oboriti,
A tebe ću živa uhvatiti,
I na muke različne metnuti,
A najposlje na ognju spaliti".
Veli Turčin, a ne ako Bog da,
Što će biti, tomu se ne nada.
Kada Joku sitna knjiga dođe,
Drugu Joko otpisivat pođe,
"O veziru, turska poturico!
I nesretna, more kukavico!
Što me koriš turska ažamijo,
Da si moje dvore oborio?
I manastir na polju Cetinju,
To se zgodi u onoj godini,
Al' mi nisi sabljom odolio,
Ni junake moje predobio,
Već podmiti moje C(e)rnogorce,
Mislili su da dobiju novce,
Te su bili onda odstupili,
Sa malinom mene ostavili,
Ne imado(h) praha ni olova,
Ipak moja glava osta zdrava.
Sad u zdravlje od Beča ćesara,
Moja vojska ničim se ne stara.
Imam dosta praha i olova,
I na izbor jošte dobri(h) glava.
Hod' na mejdan ako ti je drago,
Da t' ostane tvoje pusto blago".
Kad veziru sitna knjiga dođe,
Prosipati svoje blago pođe.
Sitne knjige piše na sve strane,
Kako d(e)rži od rjeke Bojane,
Rumelije Arbanitovine,
Skenderije ljute i ognjene,
Sve što bolje sakupi delije,
I pod njima vrište bedevije.
Pak je vojsku ljepo razredio.
Šezdeset je hiljad' sakupio
Sutorman je planina viskoka,
Tamo posla pet hiljad' Turaka,
Da ustave Nahiju c(e)rmičku,
Da ne idu pomagati Joku.
Pet hiljada drugi je poslao,
I orden im ovaki je dao,
Da na Rovca i Moraču idu,
Da u pomoć Joku ne otidu.
Pet hiljada na Polje nikšićko,
Da zatvore Polje plješivačko.
Pet hiljada posla k Piperima,
Bjelopavle zatvoriti s njima.
Kad je vezir vojsku razredio,
I naredbu tako učinio,
Vezir pade u kraj Podgorice,
S četrdeset hiljada vojnice.
Kad je čuo gubernator Joko,
Bodro junak otvorio oko,
Kad razumje šta na njega ide,
Sa pet strana da vezir napade,
Razvi Joko svilen alajbarjak,
Pak na konja posadi se junak,
S sobom vodi njeguške delije,
Nad njima se alajbarjak vije.
S njima ide na polje k Cetinju,
Da vladici pokaže istinu.
Kod vladike nahodi glavara,
Od C(e)rmnice Plamenca serdara,
Od Nahije vojvodu Savića,
I ostali od zemlje plemića.
I razumno sovjet učiniše,
I još ljepše vojsku narediše.
Hiljade je od Riječke nahije,
Po izbor su to brate, delije!
Od Č(e)rnice četiri stotine,
Sve junaci to su od starine.
Za pomoć Nahiji lješanskoj,
Odoljeti onoj sili turskoj.
Pak otide Joko i vladika,
Koji o je crnogorska dika,
I sva listom Katunska nahija,
Ne boje se skadarski(h) delija.
Kod ravnog polja Jednoškoga,
prama Spuža grada bijeloga.
Pak bijele knjige raspisaše,
K vojvodama one razaslaše.
Jednu šalju pitomoj C(e)rnici,
U Sutorman da s' čekaju Turci.
Drugu šalju u krvave Rovce,
Da čekaju pod Nikšiće Turke.
I tako se lijepo narediše,
Za neđelju Turke počekaše,
Malo vojske, al' je ognjevita,
Mala čislom, al' je plemenita.
U dvadeset i drugi septembra,
Turska sila sva se protiv sobra.
Svu je silu Vezir podigao,
Na Lješansku nahiju napao.
Tu se nađe i Riječka nahija,
I još četiri stotine C(e)rničana.
Šest stotina nahije lješanske,
Al je brate mnogo sile turske.
U to Joko i vladika dođe,
Tri hiljade još te s njima dođe,
Tri hiljade još te s njima iđe.
To su brate ljuti C(e)rnogorci,
Sve po izbor kuražni junaci.
Udriše se bojem iz pušaka,
Biju momci, vesela im majka!
Zaječaše b(e)rda i doline,
I dubrave zelene planine.
O velika ognja i halaka.
Zvuk oružja i dobri junaka!
Gubernator al' razrijedi vojske,
Iz busija udara na Turke.
Jadni Turci pleća okrenuše,
C(e)rnogorci na nji napadoše.
Raznaše se na buljuke Turci,
Ko pred vuci bijeli jaganjci.
A kad vidi Mahmute vezire,
Bježi jadan te se ne obzire,
Pak doziva paše i begove,
I ostale glavare njegove.
Konjici se konja dohvatiše,
Od pojasa sablje povadiše,
Staše svoju ustavljati vojsku,
Da će gonit, misle, C(e)rnogorsku,
Al' se oni gonit ne dadoše,
No po jednu pušku ispališe,
Na gospodu juriš učiniše,
Britke mače na nji okrenušte.
Mnoga turska tu se proli k(e)rvca.
U studenu tu rijeku utica,
C(e)rveni se voda tu u rjeci,
Naokolo leže m(e)rtvi Turci.
Tu pogibe Mahmute vezire,
Kao onaj koji nema vjere,
Oko njega sedam-osam paša,
Istina je da je dika naša,
U dvanaest velikih begova,
U njima je sila Mahmutova.
Šest stotina aga i delija,
I ostali, brate, bedevija.
I dvanaest hiljada Turaka,
Izgiboše žalosna im majka!
A ostali vodu prebrodiše,
C(e)rnogorci veselo ostaše.
Sjeku turske po razboju glave,
Te delije c(e)rnogorske prave,
Svlače sa nji bogato odjelo,
I oružje ono tursko svjetlo.
Podgorici kad Turci dođoše,
Hristjanice do dvije opraviše,
Prosit tjelo u Petra vladike,
Oh! Mahmuta arbanaske dike,
Da ga Turci čestno ukopaju,
I alkoran nad njim očitaju.
Pet hiljada da dadu cekina,
Tako brate, prava je istina,
Al¨ vladika, ko duhovno lice,
on ne gledi na njihove novce,
No na m(e)rtvu ne hoće osvete,
Tjelo, Turkom veli da otprate.
Al' ne dade gubernator Joko,
T(e)rže mača, i učini tako.
Na komade isječe Mahmuta,
I na oganj sve komade spreta,
Kao što je on Joku hotjeo,
Da je samo u tome uspjeo.
U pepel je njega obratio,
Muhamedu svecu opravio.
Slava Bogu i Bogorodici!
Svi(h) hristjana blagoj pobornici,
Na pohvalu Petrović vladici,
Čest i diku gubernator Joku!

Konec

sveznalica
Admin
Admin

Posts : 529
Points : 547
Reputation : 1
Join date : 2008-03-24

View user profile

Back to top Go down

Guvernadur Vukolaj Jovanov Radonjić

Post  sveznalica on Wed Mar 21, 2012 3:48 pm

Vukolaj Jovanov Radonjić (Njeguši, oko 1770. - Kotor, 1832) je bio posljednji crnogorski gubernadur.
Školovanje je završio u Plemićkoj Akademiji u Šklovu(Belorusija)otvorenoj 1778. godine, gde je stekao i titulu kavalijer i dobio orden svete Ane. Takođe je bio nosilac ordena Sv. Georga, kao i nekih naslednih titula. Bio je oženjen Stanom Vukovom Petrović (Njeguši, oko 1775.- Kotor 28. septembar 1855). Još za života njegovog oca guvernadura Jovana Radonjića vršio je dužnost guvernadura (1798-1799) i kao guvernadur bio član crnogorske Narodne skupštine, kao i njegov brat od strica-protopop Stanko Radonjić. Bio je i nahijski sudija od 23. septembra 1799. godine. Takođe, bio je i predsednik Senata starih što je u tom trenutku značilo vrhovnu vlast sa kojom je imao pravo i da u svakom momentu može da raspusti Senat.
Za guvernadura je formalno izabran 15. maja 1804. godine na opštenarodnoj skupštini, dve godine posle smrti svoga oca. Na Ugovoru proglašenja ujedinjenja između Boke i Crne Gore u Dobroti, 29. oktobra 1813. godine pored potpisa vladike Petra I stoji potpis guvernadura Vukolaja Radonjića u ime cijele Crne Gore i Brda, kao i ostalih glavara drugih opština.
Vukolaj je komandovao sa odredom od 3.000 ljudi u boju kod utvrde Trojice-Kotor u protjerivanju Napoleonovih vojnika.
Pod optužbom da je sa svojim bratom Markom činio razne prestupe i prkosio vladiki Petru II da vrati opštecrnogorski pečat koji je pripadao njegovom ocu guvernaduru Jovanu, dana 16. januara 1832. godine bio je izveden pred sud i osuđen da se on i brat metnu u okove i zatvore u pećini Cetinjskog manastira (kasnije po njima nazvanoj Gubernadurica)-na mnogim mestima piše Guvernadurica, a 32 člana njihove porodice proteraju na austrijsku teritoriju (Kotor), od kojih je šestoro njih bilo ubijeno u svojim kućama jer ih nisu hteli napustiti. Imovina im je bila zaplenjena i podeljena, a kuće zapaljene i srušene de temelja. Od kamena njihovih kuća je i danas izgrađena polovina kuća na Njegušima, kao i škola. Od njih je još traženo da prodaju svu svoju imovinu i u Primorje, inače sve dotle Vukolaj i Marko neće biti pušteni iz tamnice (Pismo Njegoša austrijskim vlastima u Kotor sa zahtevom da se prisile Radonjići na prodaju svoje imovine u Primorju, a na koje Kotorske vlasti šalju negativan odgovor na neprimeren zahtev vladike). Pošto je se Vukolaj razboleo, 20. aprila 1832. je pušten u Kotor, gdje je u noći između 29. i 30. maja u kotorskoj bolnici i umro od posledica tamnovanja na Cetinju. Potret Vukolaja Radonjića (ulje na platnu) nalazi se u Narodnom muzeju Beograd.

Zanimljivosti o guvernaduru Vukolaju Radonjiću

U knjizi "Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru" Viale de Somijera, može se saznati o guvernaduru i guvernadurstvu iz prve ruke. Naime, Viala de Somijer piše:
Sadašnji guvernadur (1813.) zove se Bogdan Radonjić. (U fusnoti na strani 33, stoji objašnjenje kako je tu to vrijeme postojao samo guvernadur Vukajle, koji se potpisivao još sa Vukolaj, Vuko, Vuk, međutim, njegovi sadašnji potomci znaju da je to ime Bogdan – njegovo „drugo“ crkveno ime – F.R.). Potiče iz vrlo stare porodice u kojoj se već dugo vremena ova čast prenosi sa oca na sina, izuzimajući jedan period prouzrokovan unutrašnjim nemirima, ali koji je kratko trajao. Tu čast ova porodica je zaslužila zbog izuzetne hrabrosti i ljubavlju prema otadžbini, zbog koje su uvijek bili neustrašivi i u najopasnijim prilikama.

Bogdanu (Vukolaju) je četrdeseta; mada nije mnogo visok on je naočit, pravilnih crta i prijatne spoljašnjosti; kod njega je plemenitost spojena sa finoćom i ostavlja utisak najdublje iskrenosti; Izražavanje mu je neusiljeno, razborito, ali ne i kitnjasto. Uglađen je, što veoma odudara od surovosti prirode i jednostavnosti ostalih stanovnika.
*O svečanoj guvernadurovoj nošnji: Ona se sastoji iz nekakvog kratkog kaputa od svile boje neba, protkane na prednjem dijelu masivnim zlatnim tokama koje su tako raspoređene da liči na žičanu košulju, i iz kratkog ogrtača španskog kroja od grube crvene svile; zakopčava se na klasičan način, koplama ili zlatnim veoma velikim okruglim dugmadima. Ista takva odjeća i u istoj boji, nosi se i zimi, ali je od sukna. Na glavi nosi okruglu kapu koja je priikom važnijih svečanosti i zavisno od njihovog značaja ukrašena bijelim ili crnim perima. Pojas mu je od tamno crvene svile na kojoj je zlatom izveveno lovorovo i maslinovo spleteno lišće. Njegove kratke pantalone su vrlo široke, kao kod Turaka. U struku su pričvršćene kaišem mjesto dugmadima. Nosi svilene ili pamučne čarape, zavisno od raznih prigoda; pojavljuje se čas u čizmama, a čas u zakopčanim cipelama; često je i u opancima, ali još češće u papučama, obući koja je uobičajena kod Turaka, a koje po svom obliku, donekle, liče našim (francuskim) papučama. Kao i svi ostali, guvernadur je stalno naoružan puškom, handžarom, nožem dugim oko dvije stope ili malom sabljom i sa dva revolvera zataknuta za pojas. Njegovo oružje je lijepo i vrlo skupocjeno. Odlikovan je ruskim ordenima Sv. Đorđa i ordenom Sv. Ane drugog reda. Krstovi ovih ordena su neopisivog savršenstva, ukrašenim dragim, veoma sjajnim kamenjem, dragocjeni poklon velikog monarha, koji na taj način potvrđuje svoju darežljivost. Sve to skupa lijepo pristaje guvernaduru. Međutim, vrlo je čudno viđeti obučenog u španjolsku nošnju vladara jednog naroda koji nosi sasvim drugačiju odjeću, nema nikakve veze sa Španijom i usvojio je pravilo da svi moraju nositi narodnu nošnju. Tražeći objašnjenje, pitao sam da li za tu okolnost treba zahvaliti nekom političkom motivu, da li je uzrok tome neki događaj vezan za istoriju zemlje ili je to slobodan izbor. Odgovorili su mi da su, prije više od dva vijeka (dakle, kraj XVI vijeka ili početak XVII vijeka ), Bogdanovi (Vukolajevi) preci uputili iz Kotorske luke u Španiju jednu lađu koju je izradio neki kapetan – član njihove porodice, i da su je snabdjeli poklonima za upravitelja luke u kojoj je trebalo lađu krstiti; u povratku na lađi su primili razne predmete, a među njima i jednu vrlo raskošnu špansku nošnju; ta nošnja se mnogo dopala, kako zbog lijepih boja tako i zbog zlatom vezene lijepe košulje, pa je ondašnji guvernadur, vidjeći oduševljenje naroda, smatrao za korisno da je on prihvati. Otada se njena upotreba i raširila. Očigledno, sadašnji guvernadur je shvatio da treba voditi računa i o svom spoljašnjem izgledu da bi se pridobilo poštovanje naroda. Guvernadur Bogdan (Vukolaj) postupa tako i iz drugih razloga; lojalnost i ljubav prema narodu učvršćuje mu narodnu odanost. Bilo kako bilo, mislim da sam otkrio i neke druge razloge koji su me naveli da zaključim da postoje i drugi povodi za ovakvu guvernadursku nošnju. Poznato je da su Španci dugo gospodarili dalmatinskom obalom od Šibenika do Albanije, da su se naselili na granici Vlaške, Hercegovine i Crne Gore da bi na taj način osigurali svoju pobjedu u svim napadima sa tih strana; da su, između ostalog, na teritoriji Herceg Novog podigli jedno važno utvrđenje koje se i danas zove Spanjola; a kako nema sumnje da su Crnogorci, ili bar njihovi glavari, imali veze sa španskim vođama, oni su prihvatali njihovu nošnju, ili im je poslužila kao model. Sve dotle crnogorski guvernaduri nosili su gunjeve – kratke kabanice – koji predstavljaju pravu nacionalnu nošnju bez drugih ukrasa sem pojasa, odnedavno poznate pod imenom struka.

* O porodici guvernadura: Guvernadurova braća nemaju nikakvo obilježje koje bi ih izdvajalo od ostalog svijeta. Ima ih šest, svi su junaci i u najvažnijim događajima ulijevaju narodu strah i poštovanje. Ovo je najbrojnija porodica. Sam guvernadur ima sedmoro djece koja su podignuta u roditeljskom domu. Njegova supruga brine o porodici kao dobra gospodarica; braća, sestre i jetrve žive svi zajedno u guvernadurovoj kući. (U fusnoti na strani 36, Viala bilježi: Prvog dana po dolasku primjetio sam da sva djeca u guvernadurovoj kući na sebi imaju kratke kaputiće ili prsluke od svilenkaste tkanine raznih boja među kojima se ističe tamno-crvena. Međutim, djeca su bila bosonoga i gologlava, čučala su oko ognjišta pokrivenog pepelom. Sjutradan su bila drugačije obučena). Ne treba pomisliti da ovaj vladar živi u raskošnoj palati, da ima stražu i sjajan dvor. Ništa od svega toga nije potrebno da bi ga narod poštovao; on vlada svojom pravičnošću i držanjem koje svako cijeni. Nema nikakve razlike izmedju ovog jednostavnog upravljanja i vladavine velikih careva! Ipak, guvernadurova kuća je mnogo prostranija i udobnija od ostalih kuća; više se imalo razumijevanja kada je građena; ona, u stvari, podsjeća na kuću nekog našeg (francuskog) bogatog posjednika; nijesam, ipak, mogao da se obuzdam i da ne izrazim svoje čuđenje zbog tolike jednostavnosti; on je to primijetio i jednog dana mi ljubazno rekao: „Želio bih da mogu da te primim dostojnije. Istina je, moj dom nema ničega što podsjeća na palatu vladara jedne zemlje. Ali, to nije važno, ja sam srećan zbog ovog poretka“. - „U palatama ne žive oni najsrećniji“ - rekao sam. „Kod vas sam se dosad osjećao vrlo ugodno; vaš odnos prema meni i vaša pažanja odgovaraju mojim principima i više mi se dopadaju od one izvještačene ljubaznosti kojom vas obasipaju u najbogatijim dvorovima. Ovdje sam spavao mirnim snom jer sam vjerovao da je vaše dobro raspoloženje izraz prijatnog osjećanja sposobnosti pružanja gostoprimstva“. Guvernadur je pohvalio moj odgovor i rekao mnogo ljubaznih riječi koje su pokazivale pravičnost i prefinjenost njegovih zapažanja, jer on je mnogo putovao po Sjevernoj i Istočnoj Evropi, ali ja o tome neću ovdje govoriti jer to je van mog domena. Kao i vladika, guvernadur živi od ličnih prihoda. Oni se sastoje u zemljišnom posjedu, brojnom stadu i jednim dijelom, prihodu od ribolova. Kažu da dobija i godišnju rentu od Rusije u iznosu od 6000 dukata. Ja ne bih mogao to da potvrdim jer sam iz jednog razgovora sa guvernadurom, čini mi se, shvatio, mada on nije to potvrdio, da stvari ne stoje tako. Bilo je prirodno da iskoristim svoj boravak na Njegušima da bih prikupio podatke o obliku vladavine u Crnoj Gori; najbolje je bilo da se obratim čovjeku koji je jedna od prvih ličnosti i čija familija već dugo vrijemena obavlja u zemlji najodgovornije dužnosti. Najtačnija obavještenja u tom pogledu dao mi je guvernadur.
*Viala de Somijer je krstio guvernadurovog unuka Dan mog polaska iz Njeguša već je bio određen kada ga je dogodila jedna za mene vrlo laskava okolnost. Todica, jedna od guvernadurovih snaha, porodila se u našem odsustvu. Čim je to saznao, guvernadur je došao u moju sobu i uzevši me prijeteljski za ruku, rekao mi: „Došao sam da ti kažem da smo dobili još jednog nasljednika i da ti ponudim da ga krstiš“. „To je za mene velika čast, koja obavezuje. Stoga je prihvatam od sveg srca“. Zahvalio mi je vrlo laskavim riječima:“Za sve nas to će biti još jedno zadovoljstvo, uz radovanje što nam se familija povećava i loza produžava“. To je predmet njihovih najdubljih želja. Poziv da se dijete krsti ovdje se mnogo više cijei nego kod nas i odbiti ga značilo bi veliku uvredu. Znao sam da je moje prihvatanje ostavilo dobar utisak, a to je uticalo na moje dalje putovanje i bilo povod za bezbroj prijateljskih pažnji i premenitih postupaka jednog glavara. Bilo je određeno da se svečanost održi sjutradan. Nema potrebe da ističem da joj je prisustvovao veliki broj ljudi; to se može zamisliti. Krštenje se obavlja, bez razlike, u crkvi ili u kući. Ovo je obavljeno u guvernadurvoj kući. Za kumove se pozivaju dva muškarca i to ima istu onu snagu kao kada kod nas kumuju jedna žena i jedan muškarac. Odredili su mi kolegu (Bjelića), ili Bjelovog sina. Moja očekivanja se nijesu ispunila; ponadao sam se da će kuma biti jedna guvernadurova sestra koja je zasluživala tu pažnju. Međutim, pristojnost mi nije dozvoljavala da tu želju saopštim. Čin krštenja ne razlikuje se mnogo od našeg. Na isti način se krštavaju oba pola, osim što se, dok škropljenje otpočne, iznad ženskog djeteta drže jedan veo. Molitve traju tako dugo da iskušavaju strpljenje kumova. Najčudnije od svega je učestalost i obilnost škropljenja. Potpuno kvase novorođenče koje vrišti do iznemoglosti. Međutim, to je vapaj u pustinji; svakog trenutka, do posljednje kapi, pop nemilosrdnom rukom pojačava škropljenje. Ovom obredu, za vrijeme kojega gori tamjan, dodaju i vino sačuvano isključivo za ovu priliku. Na jednom stolu nalazi se zdjela puna žita potopljenog u vodi i medu između četiri svijeće. Kada se završi i posljednje škropljenje, pop daje svima prisutnima po kašičicu žita, a ostatak šakom prosipa po cijeloj odaji. Popu ljube ruku, a zatim se grle. Kada smjeste dijete u koljevku pored njega stavljaju atribute pola. Za mušku djecu to su puška, revolver, handžar. Prije nego što postavi oružje pred sina, otac ga pokazuje prisutnima, ljubi i pruža ga najuglednijim ljudima da ga i oni poljube, ukazujući im, na taj način, poštovanje. Oružje prinosi, takođe ustima svog mladog nasljednika, pušku i jedan revolver postavlja u kolijevku desno, a drugi revolver i handžar lijevo od djeteta. Ozbiljnost i važnost sa kojima to izvode svjedoče o značaju koji pridaju ovome obredu. Pucnji iz kubura i mušketa, kao i zvona, uvijek se oglašavaju, iako se obred vrši u privatnoj kući. Na kraju, obred se završava ručkom ili užinom, zavisno od doba dana. Za ovu priliku, kod guvernadura je bio pripremljen bogat ručak. Bilo je veoma veselo i objed je često prekidan brojnim zdravicama. Mogao bih da navedem nekoliko veoma interesantnih, kako zbog ličnosti koje su ih izgovarale, tako i zbog osobenosti izrečenih želja. Navešću neke od želja upućenih novorođenčetu: „Neka mudrost bude njegovo jedino nasljedstvo. - Neka sjaji kao jutarnja zvijezda. - Neka mu duša bude blaga kao blaga mjesečeva svjetlost. - Neka bude medenog srca. - Neka uvijek bude zdrav, kao najljepši hrast naših šuma. - Neka se nikad ne pomiri sa Turcima. -Neka se bori kao ja. - Neka ne umre u postelji. - Neka bude uvijek slobodan“.




Dvorski i muzejski arhiv Bec
♦) Vergl. Archiv XVII, 198—253.

ORIGINALNA VERZIJA PJESME GORSKO KARE


Knjigu pise Petrovic vladika
a silje je na Njeguse ravne
a na ruke gubernadur Vuku :

»Oj me cujcs, gubernadur Vuko !
hodi, kupi sve Njeguse redom,
sve Njeguse i Öeklice male,
s njima hajde ka Kotoru gradu,

i zatisni bijela Kotora
zatisni mu skale i putove
da pri njemu nitko ne prilazi.«

Kada Vuku sitna knjiga dođe,
viđe Vuče što vladika piše,
pa uskoči na noge viteške
i okroči dora debeloga,
uze s sobom vojske nekoliko.
sve Njeguše i Ćekliće listom.
pođe s vojskom put Boke Kotorske:
brzo pođe, a jošt brže dođe
među Kotor i među Trojicu,
te zatvori Kotora tvrdoga
i kotorske skele svekolike.
Teke Vuče Kotor zatvorio,
vladika se sa Cetinja krenu
i sa sobom uze Crnogorce,
brzo ide, pod Maine dođe,
baš nasprema Budve i Francuzah.
...........................

sveznalica
Admin
Admin

Posts : 529
Points : 547
Reputation : 1
Join date : 2008-03-24

View user profile

Back to top Go down

Re: ...I rodi majka Crnogorca, da je soko od sokola, vuk od vuka, junak od junaka...a šteta je da se ne spominju...

Post  junackopleme on Sat Jul 06, 2013 9:54 pm

sveznalica wrote:Stano Radonjić
                                                        Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
                 Stano Radonjić sa Njeguša poznat još pod imenom Staniša Popov, bio je Radonjića-Stanišića predak. Staniša Popov pominje se najprije 1682. godine u natpisu na mitri u riznici na Cetinju, gde se kaže (na izvornom crnogorskom jeziku): „da je mitra skovana trudom i platom Staniše Popova, od vasi Njeguša“ pomenute godine ili u prijevodu: Mitra je sačinjena trudom i novcem Staniše Popova, i od svih Njeguša. Zna se pouzdano, da je pop Staniša Popov bio ujedno i vojvoda i da je poslije postao serdar. To je serdarstvo bilo poslije nasledno i u njegovu potomstvu serdar i pop Vuk (kod vladike Vasilija: „Volk“) Radonić, koji se pominje kao savremenik vladike Danila, bio je jedan od njegovih sinova, a „serdar Staniša Radonić“, koji se imenuje u jednom zapisu iz 1748. godine, bio je jedan od unuka Staniše Popova.
              U narodnoj pesmi o događajima iz vremena oko 1719. godine, pominju se Stanišići: „Stanišića kula“ i „Stanišića Vuče“). Ogranak Stanišića su Guvernadurovići, koji su se prozvali tako po guvernadurima Stanislavu Radonjiću (sinu serdara pop-Vuka Stanišina Radonjića) i sinovima njegovim, najprije Vukajlu Radonjiću, a zatim Jovanu Radonjiću, čiji je sin Vukolaj Radonjić bio takođe guvernadur do 1832. godine.

                                     Pisani tragovi

Vojvodu, serdara Stanišu (Stana) Radonjića je 1718. godine opštastvo (narod) crnogorsko postavilo za vrhovnog serdara. Za njim sina njegova Vukosava, pa onda drugog sina Vukosavljevog Staniše Vukolaja, a poslije Vukolaja njegova sina Stanislava (prvi od Radonjića koji je postavljen za crnogorskog guvernadura). Po serdaru Staniši Radonjiću, članovi porodice Radonjić negda se zovu i Stanišići, kao što na pr. mitropolit Vasilije u jednoj svojoj predstavci od 27. novembra 1757., zove Stanislava Radonjića - Stano Stanišić, koji je bio unuk „vrhovnog Serdara“ Staniše Radonjića.
           Serdar Staniša je imao četiri sina: knez serdara Vukosava, knez serdara Vukolaja, knez serdara popa Jovu (Joko Stanišić) i knez Marka. (Serdar pop Joko se pominje u jednom izvještaju glavnog dalmatinskog providura Dolfija iz 1739. godine „...Drugi od tih serdara (t.j. Joko Stanišić) čovjek je oštrouman i vrijedan, i potčinio je svom uticaju najveći dio glavara tako, da upravo on vlada Crnogorcima, i to despotski“.)
           Prepis priložničkog natpisa na (desnoj) prijestolnoj ikoni „Isus Hristos sa apostolima“ u crkvi Sv. Gospođe na Njegušima, 76,5 h 113 cm, rad Maksima Tujkovića iz 1720. godine koji glasi (na originalnom crnogorskom jeziku): „Siju ikonu pisaše sinovi Staniše Popova: Vukosav, pop Vuko, Iovo i Marko, da (dušu) počivšima (pokojnima) ocu Staniši i majci Stani... Bog da ih prosti“. Ovde se, dakle radi o sinovima popa Staniše Radonjića, od kojih je pop Vuko otac kasnijega crnogorskoga guvernadura Stanislava ili Stana koji se spominje u priložničkom natpisu slikara Rafaila Dimitrijevića iz 1756. godine u istoj crkvi i na istom ikonostasu. Pop Staniša popov je inače sin popa Vučete Radonjinoga, a brat popa Nikole - Žutoga i Rada. Upravo od ova tri brata - popa Staniše, popa Nikole Žutoga i Rada, Radonjići se dijele na Stanišiće-Guvernaduroviće, Žutkoviće i Radoviće.
Inače ovaj, umjetnički izuzetno vrijedni ikonostas crkve Sv. Gospođa na Njegušima Rajičevići, koja je i tada bila saborna crkva svih Njeguša, sredinom osamdesetih godina prošloga vijeka je zamijenjen novim - kičastim, u izvjedbi Srpske crkve u Crnoj Gori. O sudbini starog ikonostasa se ništa ne zna, čak ni u republičkom Zavodu za zaštitu spomjenika kulture, iako je crkva Sv. Gospođa „Zakonom zaštićena“. Posljednji materijalni trag guvernadura Radonjića (izuzimajući u arhivima sačuvanu prepisku i to ne svu) je uništen.
            U jednom zapisu takođe nalazimo: „Stano je sin popa Vučete, a unuk Radonjin po kome ova porodica nosi prezime Radonjić. Pomenuti Radonja je bio oženjen sa ćerkom ćerke kraljice Jelene“.

            Sin Stanov, Vukosav (Vuk Stanišić) pominje se i u pjesmi "Vuk Stanišić i Beg Ljubović", o kojoj se drži da peva događaje iz vremena 1719. godine, Ružica ćerka kneza Nikole, od Grahova, koja je bila primila prsten od Stanišića Vuka, vraća vereniku prsten i prima drugi od bega Ljubovića:

Од како је свијет постануо,
Није љепши цвијет настануо,
Но је данас пољу граховскому;
Настала је лијепа ђевојка,
У Николе од Грахова кнеза,
По имену Ружица ђевојка,
Тако веле и куну се људи:
Да је љепша од бијеле виле
То се чудо чуло на далеко,
То се чуло ломној Гори Црној ;
На Његуше, мјесту господскоме
На бијелу Станишића кулу;
То зачуо Станишића Вуче,
Како чуо на ноге скочио,
А на млађе вику учинио:
„Хитро, слуге, на ноге устајте!
И дебела коња наредише,
Ма ни Вуче не сједи залуду,
Но се спреми на бијелу кулу,
На се меће господско ођело;
Прву тури од свиле кошуљу
По кошуљи три танке ђеферме,
Па доламу са тридесет пуци,
По долами токе колајине,
На њих --- с обадвије стране...

До под кулу од Грахова кнеза.
Далеко га кнеже угледао,
Па на млађе вику учинио:
„Хајте слуге, на ноге устајте!
„Станишића сусретните Вука,
За узду му коња уфатите,
водите га у топло подрумје,
коњу зоби и шенице дајте;...

Проговара Станишићу Вуче:
„Ој Бога ти од Грахова кнеже!
Ми сједимо и пијемо вино,
Не питаш ме што сам долазио
Ти не питаш, ја ти не казујем“.
Одговара од Грахова кнеже:
„Станишићу господско кољено!
Да ми станеш за годину дана
Не бих пито што си долазио....

Стаде Вуче купити сватове
Но ђе среће има и несреће.
Како Вуче са Грахова пође,
Иза њега други просац дође
Са врх Гацка поља широкога
А на име беже Љубовићу,
Те у кнеза поиска ђевојку.
А кнез бегу тако одговара:
О кућићу Беже Љубовићу...


О, Ружице, кнежева ђевојко!
"О ли, цуро, мене послушати:
"Тако тебе добра срећа била,
"Немо узет од Његуша Вука,
"Е ти дајем турску вјеру тврду:
"Ако узмеш Станишића Вука,
"Одвешће те у племе Његуше
"А отале у Ловћен планину;
" Убраће ти буковијех дрва,
"У Котору граду их носити
"Да. се једиш да се хлебом раниш;
"Узми, цуро, мене господара,
"Повешћу те Гацку широкоме,
"Набавити слуге и слушкиње,
"Да ти држе скуте и рукаве
"Кад се шеташ по харему моме?

Они други да жалости нема,.
Зато Вуче не окреће главе
Него такву ријеч проговара;
„Ја сам цури прстен поклонио,
Узела је мене господара,
Ја га више ни справљати нећу.“
У то кнеже на ноге скочио
Из одаје изведе ђевојку.

Својом десном сабљу извадио,
Цури десну руку окинуо.
Па Турчину ријеч проговара:
„Сад Турчине, Беже Љубовићу
Мене рука, а тебе ђевојка
„Ето ти је и срећна ти била.
Па отрча низ бијелу кулу,
Турчин скочи сабљу извадио,
И за Вуком у поћеру пође
Не да Вуку коња уграбити,
Већ побјеже пјешки на опанке
Турчин узе виту бедевију
Па поћера преко поља Вука.
Виђе Вуче да утећи неће,
Обрете се на сред поља равна
Ђе нити је грма нити трна...

http://www.rastko.rs/kosovo/istorija/vasiljevic_muslimani_c.html#_Toc467470699








ORIGINALNI TEKST  (neizmenjen rukopis) mozete vidjeti ovdje\;
http://pds.lib.harvard.edu/pds/view/2586626?n=1&printThumbnails=true&s=4

A ovdje mozete cuti sa izmjenjenim tekstom, ali ipak...


I ovdje pod naslovom "Zenidba Vuka Stanisica":

junackopleme

Posts : 166
Points : 274
Reputation : 58
Join date : 2009-10-30

View user profile

Back to top Go down

Re: ...I rodi majka Crnogorca, da je soko od sokola, vuk od vuka, junak od junaka...a šteta je da se ne spominju...

Post  Sponsored content Today at 4:11 pm


Sponsored content


Back to top Go down

View previous topic View next topic Back to top


 
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum